Misao

Moje su nebo vezali zicom, po mome mozgu crtaju seme…  (Elektricni orgazam, Nebo)

Debele zice sve manje vidljivim cine i dalje postojano crveno nebo. Cuo sam da nece prestati s ovim sve dok crveni patuljci ne obznane svoja lica. to je svojevrstan zatvor, mada se vecinu vremena osjecam kao da sam dio najgenijalnije postavke nekog nadrealnog uma. Rijec i pojam bizarnosti su tek sad izgubili znacenje. No, ne mogu poreci daljnju prisutnost vjetra u uskim, tamnim hodnicima – crne zice nisu ni izbliza toliko debele kolikim se cine. Zapravo, jedina cudna stvar jeste sto u ovom periodu destrukcije vise razmisljam o  svojoj biti nego “pukoj egzistenciji” (koja je, u stvari, jedina izlozena opasnosti). Svaki dan mojom ulicom prolazi gomila ljudi imazana crvenom bojom na mesnatim licima objesenih obraza i praznih, varljivih ociju. Vjerovatno misle kako ce nekome pasti na pamet prolivena krv, koja je prolivena jedino u njihovoj stvarnosti, svjesno sacinjenoj od lazi. Ne znaju cak ni zaplakati. I zao im je sto nemaju zbog cega. Njima je nebo i dalje plavo, i jedina rijec koju bih trebao sada napisati jeste – dosada. Svi su oni bezivotni (nazvao bih ih mrtvima, ali ja, ipak, ne znam sto smrt donosi). Naposljetku bi se stvari mogle okrenuti protiv mene. Zelim tek reci da ne sudim nikom.

Sinoc su se ulicom ponovno skotrljale citave armije ociju. Jos uvijek ne shvacam zasto ih ja samo vidim. Mogao bih, pak, da ne bivam jedinim odobrenim ocevicem – ali vecina se uopce ne obazire pri svom hodu, niko ne skrene pogled ni na cas. Ponekad posumnjam da su u njihovim ocnim dupljama zaista smjesteni organi. Oci im se pretjerano sjaje. Njihov pogled je, opet, bezivotan i oni ne smiju iskreno plakati. Uvidio sam da uvijek placu u istoj kolicini, pri tom praveci grimasu jednaku za sve.

Sve u svemu, povorka bezglavih i pomenute armije besmopocnih – tvore moj dan.

Citat na drumu

Dolje je stigla posiljka smrznutih dijelova – srca, bubrega, mozgova i ostalog. Cujem ih kako stropocu u hladnjake niz zlijeb za ugljen. Tip koji sjedi u sobi negdje gdje ga ne mogu vidjeti govori o tome da se na odjelu za poremecene netko ubio. Stari Rawler. Odsjekao si oba jaja i iskrvario, sjedio na zahodskoj skoljki, u zahodu ih je bilo jos pet-sest ali nisu nista primijetili dok nije mrtav pao na pod.
Nije mi jasno zasto su ljudi tako nestrpljivi, trebao je samo pricekati.

  • Ken kesey, Let iznad kukavicjeg gnijezda