Misao (o cemu razmislja obrisano lice?)

Dolazi trenutak u kome najednom sve izgleda nemoguce udaljeno i nejasno, sama moja licnost je lisena realnosti i depersonalizovana a izgubljenost tako velika da ustvari verujem – i mogu vam reci kako je to veoma neobican slucaj verovanja – da ovo uzasno osecanje vezanosti za Zampanovljev rad znaci nesto sto jednostavno ne moze biti, naime da je ova stvar stvorila mene; ne mene njega radi, vec sada njega mene radi, pri cemu sam ja samo ta materija nekog drugog glasa koji se uplice u sveznjeve necega sto jos uvek tamo zapanjeno lezi, drzeci me u svojoj vlasti pricama koje ja nikada necu priznati za svoje; izmisljajuci me, obrazlazuci, usmeravajuci sve dok na kraju svaka rec i cin koje bih mogao nazvati svojima (…) ne bude bilo potisnuto ni u sta ; prinudjujuci me da se suocim sa najstrasnijom od svih sumnji, da je sve to neko izmajstorisao, i sto je najgore od svega, ne ja sam ili pak Zampano.

Ali pojma nemam ko bi to mogao biti.

—Mark Z. Danijelevski, Kuca listova

Zrak je ovdje ispunjen prozirnim laticama zaboravljenih cvjetova, a tlo jos uvijek crno od njihovog zivog korijenja. Paukova svila dotice svaku laticu na samo jednom mjestu, u cjelosti sklapajuci tek na casove iskrivljenu sliku nistavila. Jedino sto zbunjunje jeste samo prisustvo boje, pomislih, i nistavilo je relativno, stoga netacno. Ovo me, ipak, nije pretjerano uznemirilo. Dok ovo pisem, bojim se otrcanosti odredjenih sintagmi, bojim se d ‘zaboravljeni cvjetovi’ zvuce pretjerano i povrsno, povlaceci pitanja koja bi se ticala uzroka zaboravljenosti i onih koji su ih zaboravili. Ako bi, pak, pomenuta sintagma imala nesto prostije znacenje, gotovo bi se ‘morala’ promatrati simbolicki, radi moguceg gubitka logicnosti trenutne deskripcije. (No, i nakon ovakvog objasnjenja, ja sam tek razocaran te i dalje u strahu.) Pruzio sam ruku ispred sebe, nastojeci pretpostavljeno najmanjim mogucim pokretima skloniti latice sa svoga lica i poceti koracati. Medjutim, moja zamisao nije bila dugog vijeka, nakon sto sam vrscima prstiju osjetio ono sto sam do tog trenutka mogao nazvati jedino bijelom materijom, koju ranije nisam uvidio. Ubrzo cu ovu pojavu cijeniti definicijom niceg drugog doli jednog zida, koji se nasao… Tu, ili tamo, ili ovdje, ili svugdje. S druge strane, bio sam vise iznenadjen izgledom vlastite ruke. Ispod tanke kozne opne su se jasno granale crne zile. Refleksija opcenitosti prostora na, cinilo se, njegovu jedinu aktivnu jedinicu (kako sturo receno, hmm) je bivala, barem, nagovjestajem ili nadom u jednostavnost ovakve zagonetke. Pomenuti prostor slobodno nazivam zagonetkom, s obzirom da cu nekoliko casaka nakon prethodno navedena spoznaje na dlanu ocutjeti novi, poprecno postavljen zid. Sve ce me to odvec podsjecati na labirint (ocigledna je moja tendencija ka ogranicavanju), jer je izmedju bijelih zidova sada vec misaono obznazen prolaz.

Ja, na koncu, nisam uspio da zaboravim.

Misao (klise i nista vise.)

Nevjesto srocene metafore u ulozi fragmenata ove, cak ni dobro zamisljene, alegorije; pomazu stvaranju, davno pomenutog, velikog Nista. Ponekad se pitam da li je tunel upravo  nistavan, s obzirom na neprekidnost crno-bijelih traka na zidovima, koje upucuju na dosljedno opetovanje (kome ili cemu dosljedno?), beskrajnu djeljivost prostora? Nedavno je sa stropa pocela da kapi crna tecnost, na trenutak sam se uspio i prepasti, kada je pala na povrsinu Kapi, u visini mojih ociju. Cuo se jak udar, tek akusticni dokaz moje uznemirenosti okolinom. Vec sada mogu raspoznati lik pauka kog su crne kapi svojim bezoblicjem uspjele stvoriti. Pojava pauka, ipak, znaci nistavnost jedino moje ideje o tom da je tunel dio velikog Nista. Ali ostaje mogunost da sam ga ja naslikao. Misli povezujem u savrsene sklopove ideja. Sadasnjost spoznajem u fragmentima.

Crna Kugla (vol. 78)

Crno tkivo novootkrivenih zidova je dokaz koji me, ipak, razocarao u pogledu poeticne ideje ovog prostora. Tada mi je vec bivalo jasnim da su napokon otkljucana vrata jednog kaveza tek vodila u drugi, jos veci (u njemu se nalazi ovaj prvi spomenuti; to bi, zapravo, mogao da si predstavis koncentricnim krugovima, u ciji broj ni sada nisam siguran, sto bi znacilo da je on posve subjektivan). Volio bih da se u  ovom casu obazres na cinjenicu da sam se mogao bilo kad povuci; tako nazvan cin jednacim, uopce, sa odlukom povlacenja. Potom bi se jednostavno mogao sjetiti mojih rijeci o sigurnosti.

Svaki kavez je labirint. Prethodno izrazavam prosto simbolicki. Mapa, pogadjas, nije odavala izgled konacnog labirinta. Zapravo mi je bilo budalasto vjerovati mapi usred Nicega; zapravo sam se kretao po vlastitom nahodjenju. Shvativsi ovo (napokon, ha ha – molio  bih za aplauz), bio sam razocaran sada vec neosporivim praznovjerjem kog sam samom sebi nametnuo. Sve daljnje rijeci o ovome bi se svele na pravdanje.

Nastavio sam koracati, te zatim cuo Zdenac kako ponovno huci. No nisam mogao da dokucim iz kog ugla dopire zvuk. Ubrzo nakon toga osjetih blage dodire po desnom ramenu.

Na tren primijeti kako se ove Njene  predstave jednolicno ponavljaju.

U tom casu sam i okrio crno tkivo, kako biva deformisanim naglim naletima vazdusnih snopova u svoju nutrinu. Pretpostavio sam da se nalazim u samim dubinama Zdenca, ili makar u njegovoj unutrasnjosti ili nekom tajnom prolazu (evo jedan klisejski izraz, samo da bih potvrdio svijest o trivijalnom i zanijekao trenutnu prisutnost istog). Ipak nisam smio biti siguran u poistovjecenje Zjenice sa Zdencem. No ista crna dubina je bivala prisutnom u objema oknima, prozimajuci se kroz misli u vidu tek culno percipiranog, dvodimenzionalnog kruga, jedne proste crne plohe.

Napomenuh ti davno vaznost Oka Crne Kugle. Jedino Ono je stvarno. Jedino Ono je odista crno.