Noir Desir – Des Visages, Des Figures

Faces and figures
Stare at and disfigure

Advertisements

Misao

Ja se zovem Anarhija.

—Branimir Johnny Stulic, Visoko iznad vlakova

Dosada prikrivena protokolom, birokracijom i civilizacijom. Do sada poznata lica drukcije se smiju, to su otezani zvuci opetovanog ocaja koji sebe samog, ipak, nije pozvao u zivuce bivanje. Ne uspijem li se oduprijeti, ubrzo necu vise imati volje za zivotom. Nadasve, rekao sam vec jednom da takva ‘volja’ ne postoji, stoga ovom rjecju u prethodnoj recenici bijedno i nemastovito oznacavam sve svoje ideje i Misli.

Egzistencija ce biti u potpunosti smrvljena medju dvjema celjustima koje otkrivaju savrseno bijelu unutrasnjost vjesto nacrtane nemani. Dobrodosli u ludnicu.

Ovdje se svjetkuju poslusnost, uzrokovana normalnoscu, te hijerarhija, svakako nametnuta. Najvisi stepen postojana je, ocekivano, glupost. Stoga pitanja, kao, uopce, pojam, ne postoje, dok su svi odgovori vec dati. Kakvog li blazenstva!

Pa, neka masa vodi svoje uredne zivote.

Ja sam odvec glavat za to.

Citat na drumu

Zidovi su beskrajno goli. Na njima nista ne visi, nista ih ne odredjuje. Oni nemaju bilo kakvu strukturu. I pod najprodornijim pogledom i najosetljivijim prstima oni ostaju necitljivi. Na njima neces naci nikakvog znaka. Nije preziveo nikakav trag. Zidovi brisu sve. Oni su stalno slobodni od bilo kakvog zapisa. Pritvorni su, na vekove mracni i neispisani. Gle, evo savrsenog panteona odsutnosti.

— Mark Z. Danijelevski, Kuca listova

Misao

Jesi li ikada vidio levitirajuce boje? Ja sam ih zamislio, nije li to isto? Dakle, postojanje, ipak, ne mora biti fizicko?

Ponirem sve dublje i svaka napisana rijec se cini vec izgovorenom. Ponovno se stvari, ljudi i dogadjaji smjenjuju mimo mene; cak mislim da se oko moje svijesti nalazi ciklicno uredjena, pokretna traka –  ocigledno opetovanje je apsurdno, stoga ga smatram glupim. Primjecujem do sada skrivene fetise ljudske sujete, one kojima se podsticu glupost, odnos uzrok – posljedica i  svakojako upotrijebljeni sabloni. Neprozivljeno ne nalazim pretjerano zanimljivim, pojam iskustva je krajnje plastican i mehanicki ukoricen. Sve to, opet, sluti na opetovanje. Uvijek ista prica. 

Ja sam, shodno nicemu, ostao zgrcenih prstiju i pognute glave zatecen nekada pomenutim fragmentima svoje svarnosti. No, cini mi se, a mozda uskoro budem i osvjedocen time, da su svi ostali zaokupljeni manicnom vrtoglavicom nastalom usljed ustrajnog pracenja ukalupljenih izlucevina na pokretnoj traci. Rijeci koje zelim napisati nalazim postojanim kako tvore prethodne redove. (A mozda ih tek ispunjavaju?) Mogao bih to opisati komicnim, s obzirom da zakljucujem kako mi metafora mnogo bolje lezi od doslovne naracije. (Ipak, to su samo detalji, mozda cak i dokaz nesvjesnog.) Iznenadni krici koji dolaze spolja i uvijek iz jednog smjera bili bi popularno oiviceni pojmom haosa, koji, tek sada to mogu ocutjeti, uopce nije lisen logike. Nekad sam to vec cuo – destrukcija je forma kreacije.

Sad gledaj kako svjetlost izjeda pritajenu tamu.