Misao

Hitrim pokretima oka mogu da izmigoljim podsvjesne aluzije sve vece zastranjenosti sebe samoga. Sve cesce mi suze stizu do mreznjaca, ali ja se ne gubim, to sam odavno zaboravio. Imam i problema sa disanjem. I samo se zalim samom sebi, to je vjestina najnize moguce vrste. Sinoc sam na tren usnio starca, kako stoji iza prozora svog stana na spratu pod nekim velikim brojem, dok ja iz normalne perspektive promatram njegove oci, koje se kriju pod povecalom. Takva deformacija upravo skriva koliko i naglasava. Ja vise nisam siguran ni da li je povecalo postojano. Ipak, pomagala tog tipa u ovakvim okruzenjima su tek formalna. Uskoro uocavam da je sve oko mene crno – bijelo, no to me toliko ne zabrinjava koliko starceve oci. Pomisljam kako cine gotovo pravilnu polozenu osmicu, koja se sada mnogo jasnije ocrtava u mojoj svijesti. Odlucujem rasiriti oci i time izbrisati starca. Ovo je vec provjerena metoda prikrivanja pomenutih aluzija.

Pitam se zasto ljudi dobrovoljno pristaju na presiju koju su vec osvijestili u svojim glavama? Izgleda da je samosazaljenje najbolji zivotni pokretac (pomisli na popularizovanu definiciju zivota). Rekao sam ti to vec nekad – ljudi su narcisi i, i svog boga vide kao covjeka (makar to bila tek covjecija krinka, koju vide samo oni). Sve se to da uvezati u cjelinu. U jedninu. Da.

I sta potom?

Ja bivam uvrijedjen samiim sobom, jer ne mogu izaci iz sebe. Sve sto dozivim sam ja, ne mogu pojmiti nista drugo osim sebe, tek ono sto bih uporedio sa sobom da bih , najzad, bio sposoban spoznati.

Starcevi dlanovi su cisti, potpuno cisti na bijeloj mjesecini. Na njima nema nikakvih linija, nema tragova usijecanja. Ja ne znam odakle je dosao, on je mozda neki drugi Ja. Cak i da nije tako, najvise sto bih ja mogao da uradim jeste preobraziti ga, tek ga drugacije imenovati, da bi on postao jos jednim likom u jos jednoj od mojih prica. Vidis li sada, ja ne posjedujem kolicinu nesebicnosti kojom bih jedino znao definisati, oskudno no jezgrovito odrediti ljubav. Naprotiv. Stoga ne mogu da je pojmim, ona za mene ne moze da postoji. Projiciran na mene, svaki njen privid se sadrzi u pukoj potrebi. Moje price i ja. Tu se krug zatvara.

Crna Kugla (vol.81)

(Da, sjetio sam se.) Misaone dimenzije je cinila labilnim tek u svrhu zbunjivanja, koje je upucivalo na cinizam (opet – egocentricnost jedne vrste). Sve se sadrzavala u jednom – u tami, praznini. (U nicemu.) To je svojevrsni panteizam. I opet, nista, zapravo, nije prazno. Sjeti se, upravo gigantska verzija tebe u pozoristu je ista ista ona ptica na izdisaju od prije nekoliko trenutaka. Ponovljeni scenariji sa izvjesnim varijacijama, dovoljni da odvuku logiku iz misli. Tako je, u stvari, jednostavna Njena predstava – tek niska pojedinacnih dogadjaja, na koncu simbola, od kojih svaki ima bezbroj znacenja. (Odnosno, nema niti jedno. Jos jednom – nistavilo.)

Pocela me vuci prema dole. Odolio sam tek toliko da bih zaronio, htijuci ju zagrliti, natjeratu ju da prestane klimati glavom. Spustila je kapke i opustila vrat. Pokusao sam isplivati na povrsinu zakoju nisam mislio da vise i postoji, ali ona, ona me nije slusala! (Ona nije htjela.) Tada sam ugledao pauka kako dotice njena stopala, oko kojih je vec ranije poceo plesti mrezu. U tom casu se crna tekucina vec pocela grusati,  postajuci istom, prije tren vidjenom, crnom paucinom. Otvorila je oci. Prazne duplje su opet uvjetovale klimanje. Zgrabio sam joj ruku i poceo je vuci, sada vec svjestan kolicine vlastitog ocaja.

No njene ruke, cinilo se od mog dodira, pocrnise i pocese se, poput ugljena, raspadati.

Sada vec ne mogu da pricam o ovome. Ne zelim. Nema potrebe. Ne.

Pauk je vec nestao u trenutku kada sam ga se sjetio. Tu nije bilo nicega. Ne.

Praznina, zar ne?

Nista nije ostalo od nje. Prazan prostor. Bio sam sam, zalijepljen za tu crnu tvorevinu koja se cinila beskonacnom. 

Crna Kugla (vol.80)

Pitao sam se cemu tako naivna gesta. Zamisljenost je prekinula tecnost koja mi vec dotice vrat. (Nisam je primijetio. Ne znam kako?) Ona poput robota nastavlja klimati glavom. Tama se obznanjuje u njezinim ocima. Poput dvije crne kugle. 

Sjetio sam se. 

Crna Kugla (vol. 79)

Ako dovoljno dugo gledas u ponor, ponor ce poceti gledati u tebe.

F. Nietzsche

Sjetih se rijeci «letargija», te njezinog maglicastog znacenja kojim bih zelio upotpuniti deskripciju trenutnog stanja stvari, koje mi, u prvi mah, naznacava fakt da sam se obreo u prostoru sacinjenom od svilenog granja, sto bih ja, nadalje, iskoristio kao metaforu za tisinu koja se vec prosirila mojim umom. Time bih, mozda, tek usputno (no, namjerno), zaveo paznju na mogucu stranjsku narav ove tisine, pri tom ju humanizirajuci. Ponekad nemam hrabrosti pisati, rijeci su tad poput vjetra. (Nestalne.) (Nestale.) Bojim se da je trenutno iscekivanje dokaz praznine, mada upravo takva pomisao biva dokazom suprotnog. Sto ako nista, zapravo, nije prazno? Pri ovome iskljucujem bilo kakva razmatranja koja bi se ticala materije, to bi bivalo potpuno povrsnim i apsurdnim, s obzirom na prethodno napisano. (Upravo to!) Recimo da odlucim napraviti poveznicu (jednakost?) izmedju praznine i besmisla, svrsishodno tome sto prazninu uvodim u kontekst misaonog. (Ovo nije korak naprijed, vec samo dizanje tijela na prste.) Dakle, mogao bih da ju povezem i sa gluposcu, usmrcenom radoznaloscu. (Smrcu.) Sada bih mogao zakljuciti kako sam se, jos jednom, nasao pred ekstremom postojanja. (Nedodirljivost.)

Crna Kugla je mogla uciniti onu kljucnu stvar – nestati. Izbrisati se iz materijalnog, mada su moje misli jos uvijek tu, ona moza da shvati okolnosti izvan sebe, ona ne pripada nijednoj vrsti. Za nju vrijeme nikad nije izmisljeno. Zbog toga me Oko svuda prati; no, ovdje se ne radi, niti ima bilo kog pomena, o moci. (Egocentricnost jedne animalne vrste.)

Prvi put, iz praznine do moga uha nije uspio doprijet krik. Cuo se tek sum, sustanje sestrine marame, poput hucanja Zdenca, njen lik se iz crnila priblizava, ja to znam. Klima glavom. Potvrda. (Shvatio si.) No, da li se i sjecam?