(unutar granica mog zivota moze se napraviti, veoma malih, pet koraka. a mozda ni toliko. gledano kroz cetvrtu dimenziju, vidi se tek par trenutaka.)

Advertisements

Misao (kamerne slutnje)

Sjecas li se starice i slucajnog prijatelja unutar osvijetljene komore, prekrizene dvjema crnim linijama?

Dlanovi su mi premazani bijelom bojom. Zute cijevi prodiru kroz krhke zidove, otkriva se paucinasto tkivo mojih slutnji. Naizgled nedokucivi sklopovi rijeci prosto su nastali od svojevoljno izrezane slagalice. Jos uvijek  otkrivam nehoticne sjenke na mjestima bez svjetlosti. Oci se zatvaraju pred anomalijama. Ja razmisljam jedino o rasporedu ovih misli. Izobliciti ih bi znacilo doci do novog saznanja.

Krisom su se svjetlosna bica obrela usred Nicega; ta komora je bila prazan prostor. Sada se izoblicena ideja prikriva crnim biljegom. Cijeli slucaj je sazdan od slutnje da nista nikad ne nestaje. Aluzije nemilosrdnih animalnih odnosa medju ljudima objasnjavaju bijeg pomenutih bica u bezvremeno. Komore u kojima ono obitava jesu tek naivno nazvane upravo ‘komorama’ u smislu ogranicenih prostora. (Da li bi za prazan prostor rekao da je ogranicen ili, pak, ne?) Srebrne niti sezu u nedogled. Mogao bih prihvatiti sve, osim jednog.

Ja ne znam ko crta one crne linije.

Misao (zamagljeno ok(n)o.)

Deformacija percepcije pripovijeda o svim falicnim subjektima za mene zalijepljenih fragmenata pojavnog svijeta. Ucestale sintagme me obeshrabruju, mada to, ovih dana, i nije pretjerano tesko uciniti. Iskrivljeni osmijesi su, prosto, nacrtani uzasi.

Ljudi nastoje promatrati sopstvo kroz kljucaonicu, umjesto da otvore vrata. Jer, niko ne zeli niti pomisliti na mogucnost postojanja jos jednih vrata na ivici priprosto osvijestene sobe.

Nepreciznost je uzrokovana zeljom za prikrivanjem. Jos uvijek se pitam ima li potrebe za objasnjavanjem stvari koje nisam duzan objasniti i da li ustinu jeste prirodno doslovno pricati drugima o sebi? Upitnici ponekad mutiraju u usklicnike. Postoji mogucnost obratnosti ovakvog odnosa. Ljudi namecu svoja misljenja kao apsolute, neumorno govoreci i trazeci odobrenje. Sjecam se kada mi je to prvi put palo na um: odobrenje, a ne objasnjenje.

Misli se sada malo manje rasipaju po putu. Kako rekoh, izoblicena culna slika je jedina koju mogu spoznati. Slobodoumne kreacije jos vise potamnjuju stvarne, objektivne radnje. Ostaju ove moje Misli i price, ostaje Crna Kugla u meni koji jenjavam. Ljudi opet zele da pricaju sa mnom i ja, jos jednom, cekam da shvate. Problem je, mozda, u tom sto ostajem vjeran svojoj percepciji i sto zasigurno budalasto zvuci kada pricam o, s njihove strane, prizeljkivanim stvarima. Strukturnost njihovih blebetanja ide tek do raznovrsnih jadikovki. I sve je to tako nebitno, i sve te price su tako bezumne. Sve je vec pripremljeno za ocekivane potomke svijeta, svaka misao je osigurana unutar granica radikalnosti.