Misao

Celicne bezdlane ruke znace siguran put bez skretanja. Slusao sam titraj vagona. Svi prozori im bijahu izbrisani. Zamisljao sam bjelicasta lica kako otkrivaju stravicne dane davno prozivljenog, skrivene tik iza ociju. (Vrebajuce sljepilo.)

Trazeci prozore na, vec tad proteklom, dvanaestom vagonu, shvatih da se oko mojih nogu, u poprilicno jednakom radijusu sa svih strana, okupilo jato ptica, tvoreci krug. Iza svake se pruzao crveni trag. Rijesih da sjednem na promrzlo tlo. Vagona je ostalo tek nekoliko, stoga ce ovog suma ubrzo nestati. Ostat ce, za sada priguseni, krici ptica, kojima se oplakuje isjeceno nebo, ciji oziljci u ovo doba pocinju da svrbe. Cuo sam da negdje jos nije prestalo da krvari. I ove ptice oko mene su, vjerovatno, dosle iz tih mjesta, prosavsi kroz neznane zavjese. Svih dvanaest je sada vec klonulo; spustile su svoja krila na tle i sakrile umorne glave. Na njihovim krilima se vec sada vidi breme izdahnulog neba, i pokoji trn medju perjem. Posljednji vagon je prosao. Ni na njemu nije bilo prozora.

Ptice podigose mrka cela, te se potom pridruzise rekvijemu. Ja ostadoh u krvlju omedjenom krugu, svom vjecnom konacistu pod mrtvim svodom.