Misao

Svjetlost je protrcala ispred mojih krugova, tek u toj mjeri da sam mogao primjetiti sjene koje su puzale po stropu. Nikad, zapravo, ne otkrijes kada su pocele da se krecu.

Smaraju me veleljepni opisi pejzaza; nanovo se vracam pojmu klisea. Prepoznao sam ovaj trenutni tok stvari, on uvijek dodje – uskoro cu biti smiren; uskoro, ljudi me nece smatrati zanimljivim. A to je i bio cilj. Opazam usputne poglede koji slute staklenaste duse, nedodirljive, no da li i nistavne? Zapravo je bitna povrsinska slika. Niko ne gleda dalje od slucajne svjetlosti, niko ne trazi sjene. Ljudi se mire sa vjerovanjem u apsolutni subjektivizam, stavise, prihvataju ga. Svijet ulazi u zatupljenost, naizgled letargiju, ali zapravo – sretno pomirenje. Ja jos nisam uspio prihvatiti hijerarhiju svijeta o kojoj oni pricaju, jer mislim da se tu nema sta prihvatiti. Potcinjenost bi znacila predaju, samo vecina misli da se tu ne vodi nikakva borba. Ljudi ponovno vole slusati price, zar time veliki i slavni ne ozivjese rapsodi?