Misao

Svi prozori na ovom zidu su zaprljani crnom sluzi. Neki od staklenih kvadrata su slomljeni i više se ne može hodati po njima. Gotovo sam siguran da zbog drhtavice neću moći hodati među parčadima svog lica. Tišinu ovog zida će uznemiriti jedino zaboravljeno staklo, ili pokoji par radoznalih očiju, kojima nije bilo mrsko umazati se crnilom između prozorskih rešetki. Pomišljam na uzaludnost širenja ideja razvučenih među krhotinama duginih boja. One samo prikrivaju pretjerano ljepljive ugruške plave krvi. Moje oči su šiljate jedino kad ih gledaš s bočne strane. Tako izgleda naličje zjenice. Svi vanjski podražaji prvim impulsom bivaju svedeni na vrh zjeničnih kupola – no takva tačka se širi unutar očnih duplji, sve dok se ne oblikuju na datoj slici poznate sjene. Oštri rubovi mog zasigurno čudovišnog pogleda bolećivo su nastojali održati pravokutnu sliku danjeg svjetla. Sjene su pravile obruč od svojih očiju. Nisam trebao uraditi ono što sam uradio. Podići pogled znači bivati prisutnim.

Misao

Nekada se sva ružnoća svijeta ukrsti u iznutra statičnoj limenoj kapsuli i započne svoj karneval. Tada možeš oćutjeti naprasitu drhtavicu koja uzorkuje manično pulsiranje u dvjema jabučicama, kroz koje još uvijek možeš da vidiš: živuće karikature, isturene vilice, rupolike obraze, džinovske nosnice i crvenilo koričaste kože. Drhtavica ti pomaže da se održiš prisebnim sve do trenutka nastupa otupjelosti. No, trebaš biti na oprezu. Tamni, debeli okviri naočala bi mogli lako da ti se prikradu iza leđa i oslobode svog tereta nos, iznad kog će se tada otkriti crveni kolutovi sa slutnjom zle kobi koja je spoznala svoju moć s one strane ogledala. Trivijalnost će te naučiti kako da pričaš i kako da gledaš i kako da slušaš. To je mnogo prikladna stvar. Nećeš više vidjeti ružnoću. To baš dobro zvuči, nije li tako, slobodo?

Citat na drumu

…u mojoj je duši rasla strašna tuga zbog jedne okolnosti koja je bila već beskrajno iznad mene; zapravo – to je bilo uverenje do kojeg sam došao: da je svuda na svetu sve svejedno. Odavno sam to osetio, ali do potpunog uverenja došao sam poslednje godine nekako odjednom. Odjednom sam osetio da bi meni bilo svejedno – postoji li svet ili nigde ničeg nema. Počeo sam da osećam celim svojim bićem da oko mene ničeg nema.

  • F. M. Dostojevski, San smešnog čoveka, Sabrana dela

Misao

Dugi prsti bivaše toliko ozeblim da su na hladnom vjetru zvučali kao praporci. Moja ruka je mogla biti i mrtva, vjetar bi ih i dalje provlačio kroz bijele notne linije. Statičnim pogledam sam puštao putanju svakog objekta uokvirenog obzorom da se pretvori u tačku, trudeći se odbaciti trivijalnost jednom za svagda. Umarale su me neprekidne riječi koje sam mogao čuti kako bivaju nakaradno izgovarane bez obzira na posvećenost ovim riječima. Istovremeno sam razmišljao o distanci koju pravim prilikom naracije, načinu na koji odbacujem ekspoziciju kao sastavni dio svog književnog djela (svoje škrabotine), čak i pri tom zauzimajući distancirani položaj u odnosu na prijašnju ideologiju kojom sam se vodio prilikom pisanja. Mislim da me trenutno muči nemogućnost potpunog muka u vlastitoj svijesti – štaviše – moje bježanje se obznanjuje kao tapkanje po jednoj te istoj bijeloj tački na bijeloj podlozi (ako je moguće tački pripisati bilo kakav kvalitet; čak je i njena okruglost konvencionalna, pri čemu se čini kobna greška zaboravljanja njenog apstraktnog određenja). S vremena na vrijeme nastojim propustiti zrak kroz nosnice, samo da bih prepoznao unutarnju ozeblost koja dah neće učiniti vidljivim. Ipak, što bi značila lišenost ekspozicije? Doduše, ona se može potumačiti u navođenju likova na samom početku djela, no taj postupak je oivičen nasumičnim gužvanjem parčeta papira, sve dok ono ne postane u potpunosti nakazna sfera, koju ću obložiti snijegom i baciti u vodu. U beskrajni vir wc-šolje. Da. Tako se ja osjećam pri spomenu na svoje likove. Uopće, nisam siguran na koji bih se način trebao odnositi prema njima. Možda se radi tek o tome da ih nipošto nisam doveo do savršenosti karaktera, prikrivajući se tobožnjim postmodernističkim minimalizmom. Ono što imam za reći po pitanju likova koje imam na umu u ovoj rečenici, jeste da su likovi u Crnoj Kugli bili psihološki razvijeni u mjeri u kojoj me nisu zamarali. Pod ovim mislim da bi njihovo daljnje preciziranje dovelo do potpunog gađenja s moje strane, budući da bi previše ličili na stvarne ljude. Oni su tu kao asocijacije. To je njihova jedina funkcija, koja ih štiti od pretjeranog izlaganja pohlepnom čitatelju. Da, rekao bih da sam ipak znao šta radim. Najviše od svega me zamara ovo iznuđeno pravdanje. Sramne su predodžbe prerušene u pitanja. Očekivanja su trivijalna. Zato okrećem leđa od neprestanih glasova. I slušam za kim praporci zvone.