Misao

Usadili su si rožnate izrasline na ivici šaka duboko u kapke. Razvukli su kožu u nadrealnu masku. Tamne mrlje ispod očiju postale su istinske rupe, kroz koje sam očekivao rulju masnih, bijelih crva. I došli su. Crv može biti čisto bijel, no opet izazivati nelagodu, mislim da je tu uočljivo nadmetanje simbola unutar jednog znaka. No, ja sam ovdje poput panoptikona: između mene i užasa nalazi se staklo. Obznažen sam, no stojim iza granice. Potom počinjem kriviti glavu udesno, posmatrajući pobliže ovu scenu. Ona je očito groteskna: granice fizičke nutrine i vanjštine, koja neprestano postavlja pitanje postojanja praznog prostora, vuku poteze u igri neodumice prisutnosti i odsutnosti. Crnilo rupe ostaje nedokučivim u kontrastu ili u potpunoj harmoniji boja sa pozadinom slike koju percipiram. Zašto sam ovaj prizor ranije nazvao užasom? Po čemu je ona upravo takva? Po asocijacijama koje je izazvala? No, dvoznačje i višeznačje se uvijek opredjeljuju za jedan od aspekata gledanja, mada uvijek zataškavaju instancu koja je svjesna mnogostrukosti rješenja, koja zna da se radi o dvoznačju ili višeznačju. Naposljetku se stiže na dno rupe, sve različite predstave bivaju uokvirene jednim ramom.

Bjelilo crva popunjava bjelilo puti.

Citat na drumu

Postoji automat za igru sličnu onoj “glava – pismo”. Stavljam na sto metalni novac, kako hoću, “glavom” ili “pismom” gore. Automat novac ne vidi. Treba da pogodi kako sam ga stavio. Ako pogodi, dobio je. Informišem automat je li tačno pogodio. Stavljam novac i drugi put. I tako dalje. Posle izvesnog vremena automat počinje da dobija. Sve češće tačno pogađa. Upamtio je moj sistem, naučio ga je, prozreo me je. Predviđa da ću posle tri puta “glavu”, dva puta staviti “pismo”. Menjam sistem, igram drugom metodom: slepi automat ponovo je naučio i ponovo počinje da dobija. Mogu da stavim “glavu” ili “pismo”. Ali na kraju u toj igri moram da izgubim. Kao Edip.

Postoji izlaz u kome ne gubim. Ne stavljam više novac na sto, ne biram. Prosto ga bacam. Odustao sam od sistema. Prepustio sam se slučaju. Tada obojica imamo jednake šanse: automat i ja. Verovatnoća dobitka i gubitka, verovatnoća da će ispasti “glava” ili “pismo” je ista: ona tačno iznosi jedan prema jedan. Automat je hteo da ga shvatim ozbiljno, automat je hteo da s njim igram racionalno, pomoću sistema, s metodom. Ali ja neću. Sada sam prozreo princip automata.

  • Jan Kott, Šekspir naš savremenik