Misao

Usadili su si rožnate izrasline na ivici šaka duboko u kapke. Razvukli su kožu u nadrealnu masku. Tamne mrlje ispod očiju postale su istinske rupe, kroz koje sam očekivao rulju masnih, bijelih crva. I došli su. Crv može biti čisto bijel, no opet izazivati nelagodu, mislim da je tu uočljivo nadmetanje simbola unutar jednog znaka. No, ja sam ovdje poput panoptikona: između mene i užasa nalazi se staklo. Obznažen sam, no stojim iza granice. Potom počinjem kriviti glavu udesno, posmatrajući pobliže ovu scenu. Ona je očito groteskna: granice fizičke nutrine i vanjštine, koja neprestano postavlja pitanje postojanja praznog prostora, vuku poteze u igri neodumice prisutnosti i odsutnosti. Crnilo rupe ostaje nedokučivim u kontrastu ili u potpunoj harmoniji boja sa pozadinom slike koju percipiram. Zašto sam ovaj prizor ranije nazvao užasom? Po čemu je ona upravo takva? Po asocijacijama koje je izazvala? No, dvoznačje i višeznačje se uvijek opredjeljuju za jedan od aspekata gledanja, mada uvijek zataškavaju instancu koja je svjesna mnogostrukosti rješenja, koja zna da se radi o dvoznačju ili višeznačju. Naposljetku se stiže na dno rupe, sve različite predstave bivaju uokvirene jednim ramom.

Bjelilo crva popunjava bjelilo puti.

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s