Misao (haos i kosmos)

Kožni polukruzi sijeku se duž betonskih ploča, simetrično uređenih u čvor, kako bi se potakla sumnja o haosu. Starogrčki mislioci su razvili teoriju o haosu kao prvobitnom stanju stvari, iz kog je onda nastao red (grč. kosmos). Ipak, da li je potrebno poznavati pojam reda da bi se znalo šta je haos? Jer, ako su stvari bile u prvobitnom haosu, one su imale potencijalitet da se dovedu u stanje reda, i šta bi moglo da garantuje da prije tog stanja haosa nisu bile u stanju reda? Šta je bilo prvo, haos ili red? Zamisliti prvobitni haos skoro je teško kao i zamisliti ništavilo.

Evo o čemu se radi. Kada otvorim kutiju sa tek kupljenom slagalicom, njeni dijelovi su u haotičnom stanju. Situacija sa dijelovima slagalice analogna je situaciji sa haosom kao prvobitnim stanjem stvari. Poenta je da se dijelovi slagalice ne bi mogli dovesti u stanje haosa, da prije toga nije postojala ideja o njihovom uređenom stanju. S druge strane, kada bih u kutiji imao neku vrst fabričke greške: recimo da su se pomiješali dijelovi iz dvije razlličite slagalice i sada nije moguće skopiti nijednu od njih dvije u potpunosti, takvo haotično stanje ne bi bilo u mogućnosti da proizvede potpuno stanje reda. Čak i kada bi u kutiji svaki od dijelova pripadao različitoj slagalici: da, te dijelove ne bih mogao dovesti u stanje reda, ali bih također znao da pripadaju različitim slagalicama i da imaju potencijal da budu u stanju reda. Dakle, kada bih nastojao sklopiti slagalice iz takve jedne kutije, čak i kada bi se njihovi repovi i udubljenja mogli fino uklopiti jedni u drugi, ja bih znao da dobijena slika nije potpuno uređeno stanje.No, kako znati da li je stanje reda potpuno? Nikako, ako nemaš s čim da uporediš trenutno stanje. Ipak, moj cilj je bio pokazati kako haotično uređeni dijelovi ne mogu nastati bez prethodne ideje o redu. Samim tim, haos nije nikada kauzalno lišen reda. Haos je simetrijom dobijeni čvor.

Međutim, možda nisam u pravu. Vratimo se na primjer sa kutijom slagalica u kojoj imam 260 dijelova, od kojih svaki pripada različitoj slagalici. Kada bih uspio sklopiti te dijelove u izvjesnu cjelinu, ja ne bih razmišljao o skladnosti te slike ukoliko ne bih već prethodno očekivao da ona ima smisao. Tako se pojam reda vezuje za pojam smislenosti. Ipak, nakon izvjesnog vremena bih se zapitao: zašto sam uopće slagao tu slagalicu? Jer sam htio iz haosa dobiti red, inače moj postupak slaganja slagalice ne bi imao smisla. Znači li to da pojam haosa shvatam kao nešto što treba dovesti u stanje reda? Da li sam u mogućnosti razumjeti stvar u stanju haosa, ukoliko ne vidim u njoj potencijal za postizanje uređenog stanja? Da bih imao misao, moram imati smisao. Možda se opet samo radi o antropocentričnoj vizuri. Možda se radi o tome da sam zanemario jednu stvar vrlo dragu modernoj književnosti: zanemario sam slučaj. Šta ako se neki od dijelova slagalice u kutiji iz posljednjeg primjera slučajno uklapa istovremeno u više slagalica, u više slika? Šta ako si dam slobodu da sklapam različite dijelove i opet dobijem neko uređeno stanje tih raznovrsnih dijelova slagalica? Red podrazumijeva stanje kauzalnih veza, dok stanje slučajnosti znači narušavanje tih veza.

Na koncu, da li je suprotnost stanju reda slučajnost ili haos? Sve u svemu, slučajnost je sigurno sekundaran pojam u odnosu na stanje reda. Mora postojati red, koji se u izvjesnoj mjeri narušava određenim slučajnostima. Slučajnost po sebi ne postoji. Ona mora biti slučajnost nastala usljed neke situacije, one ne može sama biti situacija (ovo nisam mogao banalnije objasniti). Da li je moguće biti uzrok nečega, a pri tom ne biti cjelovit/koherentan? I kutija sa slagalicama je ipak kutija. Da, zaboravio sam na kutiju… Ona i jeste bila nagovještaj nastanka reda iz haosa. Cjelovitost podrazumijeva uzročno-posljedične veze među elementima cjeline. Takve veze su odlika reda, a haos im je suprotnost. Ali haos ima potencijal za ostvarenje tih veza. Da li ga to čini uzrokom svih stvari? Potencijal i negacija haosa su jedna te ista stvar: red. S druge strane, potencijal gusjenice je leptir, ali njena negacija nije leptir, već mrtva ili nepostojeća, nerođena gusjenica. Dakle, kod haosa i reda je stvar u tom da, ako ne postoji jedan, postoji sigurno drugi. Može se reći da fali taj treći činilac, nepostojeća gusjenica, tj. nepostojeći haos ili nepostojeći red, da bi se problem “ko je bio prvi, haos ili red?”, razriješio.

Misao

Tu bila je
Tek blijeda sijen
Iz fantazama. 
I nestala strmim stazama, 
Crven trag je njen.

– Darko Rundek, Don Juan

Mačke vrište po noći. Zatvorio sam vrata sobe koja gleda u unutarnje dvorište i zamišljao kolonu babaroga kako prolaze s druge strane zida. Glave su im blago zakrivljene, tako da ne vidiš gdje im je drugo oko i šta radi. Zidovi su ovdje razlomljeni. Zbog toga se otisci tijela na ogledalu susreću na vratima. Pogled se susreće sa pravougaonicima različitih veličina, kojima se prisjećam kako sam nekada bio umjetnik. Više se ne gnjavim smišljanjem imena. Izvadio sam ono ogledalo u labirintu iz njegovog postolja i sad ga nosim sa sobom. Omnia mea mecum porto.

Misao

Čak i kada kažem “Ništa ne postoji.”, rekao sam to pomoću jezika. Ekvivalent te rečenice može biti i slikovni, mimički ili bilo koja vrsta jezika. Dakle, jezik je neizbježan. Znak (kao ono što zamjenjuje ono što je trenutno odsutno) je osnovica jezika. Svo znanje koje imamo o svijetu je stečeno pomoću jezika. Dakle: zašto smo izumili jezik i kako to da, iako je imao svoj početak, nema svoj kraj?

Misao

Svaka pobuna uvlači u sebe banalnost onoga protiv čega se subjekt buni. Banalnosti zabavljaju postmoderni razum na način na koji to radi ironija: one su nužne u naraciji, jedinom mogućem sredstvu spoznaje svijeta. Lyotardova razlika naučnih i narativnih tekstova to potvrđuje – banalnost nije sama po sebi banalnost, ona je banalna jer je analogna određenim entitetima koje pronalazimo u tekstovima iz prošlosti. U kontekstu kanonske notacije, to bi inače značilo da svaka pojedina banalnost jeste zaseban entitet: ona iziskuje posebnu varijablu, kojoj se pridaje odgovarajući predikat; no ono što se dešava u slučaju postmoderne jeste da su sve banalnosti zapravo ista varijabla, kojoj bismo pridavali različite predikate, zavisno od konteksta u kom je nastala. O prošlosti se zna samo putem tekstova – to je veliko otkriće postmoderne. Mislim da svijet još ne vjeruje Proustovoj spoznaji neautentičnosti bilo kog sjećanja. Situacija je takva da se riječ ‘autentičnost’ u slučaju javnog mnjenja svodi na subjektivnost, što je by the way, potpuno apsurdno, s obzirom na samo značenje riječi ‘autentičnost’. To je nakaradan povratak subjektu, vrlo očit u novoetabliranom žanru ‘knjiga samopomoći’. Studirati filozofiju kao nauku o pojmovima je mnogo iritantno u situacijama kada primjećuješ naivne upotrebe određenih pojmova u potpuno različitom značenju od onog osnovnog. Takvi pojmovi gube status pojmova, budući da su potpuno određeni svojim kontekstom. Referencija prosto nije ista. No, što se dešava sa tim tekstovima iz prošlosti, o kojima priča postmoderna? Ti tekstovi ne podrazumijevaju pojmove, budući da su pojmovi (u strogom smislu, termini) dio naučnog teksta, a treba shvatiti da je narativni tekst zapravo jedini postojan. Narativ dopušta hod riječi od jednog do drugog konteksta; za Borgesa, svako pojedino čitanje Don Quihotea stvara novog Don Quihotea. Kontekst u kom nastaje narativ je ništavan pred kontekstom trenutnog čitaoca/kritičara datog djela. Ipak, uvijek će postojati pomenuta analogija, modernisti bi možda rekli i sam zvuk njegovog imena – Don Quihote – budi istovjetne (ili analogne!) asocijacije u čitaocima. Tekst upućuje na tekst, koji upućuje na tekst, koji upućuje na tekst, i tako dalje. To je precizan poraz ideje utopije.