Citat na drumu

image

Advertisements

Citat na drumu

The monkey sat on a pile of stones
And stared at the broken bone in his hand
And the strains of a Viennese quartet
Rang out across the land
The monkey looked up at the stars
And thought to himself
Memory is a stranger
History is for fools
And he cleaned his hands
In a pool of holy writing
Turned his back on the garden
And set out for the nearest town
Hold on hold on soldier
When you add it all up
The tears and the marrowbone
There's an ounce of gold
And an ounce of pride in each ledger
And the Germans killed the Jews
And the Jews killed the Arabs
And the Arabs killed the hostages
And that is the news
And is it any wonder
That the monkey's confused
He said Mama Mama
The President's a fool
Why do I have to keep reading
These technical manuals
And the joint chiefs of staff
And the brokers on Wall Street said
Don't make us laugh
You're a smart kid
Time is linear
Memory is a stranger
History is for fools
Man is a tool in the hands
Of the great God Almighty
And they gave him command
Of a nuclear submarine
And sent him back in search of
The Garden of Eden

  • Roger Waters, Perfect Sense Part I

Misao

Ljudske usne duplje pune su suvišnosti, koja ti skače po glavi. Njena stopala su igličasta, stoga nevidljiva. Ponekad sumnjaš u njihovu prisutnost (no, nikada u njihovo postojanje). Suvišnost kao protagonist nekog teksta je također suvišna, budući da je nužna. Suvišnosti nema u prostoru između misli. Koncept prekomjernog razmišljanja o kom svi pričaju je imbecilna ideja, prema kojoj je intuicija niži nivo svijesti od racionalnog razmišljanja. Vječita je borba za izgovorima od razmišljanja, koji će omogućiti potragu za suvišnostima. Suvišnost je glasna, zbog nje ugodno otupljuješ.

Misao

Mnogo je krugova narisano otkad sam zadnji put pisao. Ako rečenica referira na očito stanje stvari, zaista ju nije potrebno pisati kao početnu rečenicu nekog teksta. Nedavno sam pročitao Dublince i Portret umjetnika u mladosti. Na predgovore Z. Paunovića sam naišao i u Portretu i u Uliksu. U oba je spomenuo slučaj kako su mnogi pisci u doba popularizacije žanra roman toka svijesti prikrivali svoj nedostatak talenta. Takva situacija se očitovala u nizanju kratkih rečenica, koje pri tom ne sadržavaju predikat, objekat ili subjekat, no ono što razlikuje takve rečenice od Joyceovih jeste, zapravo, njihova nepovezanost. Također su očiti misaoni skokovi, koji na koncu ne uspijevaju odraziti tok misli datog lika, već je jedina očita stvar u toj smjesi izlomljenih rečenica, nemogućnost autora da sastavi dugu, smislenu rečenicu. Npr. Svijet je loše mjesto. Nestajanje. Bezvoljnost. Ova rečenica jeste opis toka svijesti, a ne sam tok svijesti. Mislim da se u primjeru kvazipisaca radi o neshvatanju načina upotrebe interpunkcije, koji Joyce upražnjava. Na posljetku se dobijaju nakaradno raspoređene riječi, odvojene tobože nužnim tačkama.

*

Nadam se da će jesen brzo doći. Mislim da se pretvaram u protagonistu Drhtaja. Nisam strašljiv jedino u svojiim mislima, no ipak mi je drago što sam se podsjetio na tehniku nepodizanja glave dok hodam ulicom. Opet imam utisak da su mi riječi pretjerano uobičajene, no važno je pisati i opet pisati. Bilo bi zanimljivo izumiti neke nove riječi, u Dizdarevom stilu. Da li je ovaj posljednji pasus Misli znak toka mojih misli? Ja sam uvijek željan da ispunim određenu formu pa da je potom prevaziđem. Ipak, ne možeš uspoređivati pisce bez tih formi, a bez tog uspoređivanja ne bi bilo estetike. Estetika je važna, jer bez nje ne bi bilo kategorije lijepog (ili bez lijepog ne bi bilo estetike?). Mislim da je ovaj drugi redoslijed tačan. Svejedno, svijetu je potrebna kategorija lijepog, jer bez nje bi bio dosadan. Da li je ovo pretjerano trivijalno mišljenje? Možda nisam trebao upotrijebiti pojam kategorije u ovom kontekstu. Aristotel se ne bi složio s tom upotrebom. Svijet je dosadan, zato jezik ima riječi koje ne referiraju na realne objekte (npr. “jednorog”). Zašto je svijet dosadan i šta znači biti dosadan? Dosadan je, jer mi se čini da ne ispunjava sve svoje potencijale. No, možda su ti potencijali samo imaginativni. Ali, otkud mi ideja o nepostojećem potencijalu? Precizno, potencijalitet ne može da postoji ili ne postoji, već samo aktualnost. Stoga, ne možeš razmišljati o neimaginativnom potencijalu, jer je on uvijek zapravo imaginativan. Ipak, vatra nema potencijal da se pretvori u vodu. Ali ja mogu to da zamislim. Ili ne mogu? Nema koristi od zamišljanja. Estetska ljepota je beskorisna. Umjetnost bi mogla biti zamišljanje svijeta u potencijalnostima. Potencijalno, konj bi mogao postati jednorog, jer je sam konj previše dosadan. Konje vidiš svuda, a gdje su jednorozi, hm? I opet, zašto je svijet dosadan? U ovom pitanju nema reference na subjekat, a možda bi je trebalo biti (???).