Misao

Mnogo je krugova narisano otkad sam zadnji put pisao. Ako rečenica referira na očito stanje stvari, zaista ju nije potrebno pisati kao početnu rečenicu nekog teksta. Nedavno sam pročitao Dublince i Portret umjetnika u mladosti. Na predgovore Z. Paunovića sam naišao i u Portretu i u Uliksu. U oba je spomenuo slučaj kako su mnogi pisci u doba popularizacije žanra roman toka svijesti prikrivali svoj nedostatak talenta. Takva situacija se očitovala u nizanju kratkih rečenica, koje pri tom ne sadržavaju predikat, objekat ili subjekat, no ono što razlikuje takve rečenice od Joyceovih jeste, zapravo, njihova nepovezanost. Također su očiti misaoni skokovi, koji na koncu ne uspijevaju odraziti tok misli datog lika, već je jedina očita stvar u toj smjesi izlomljenih rečenica, nemogućnost autora da sastavi dugu, smislenu rečenicu. Npr. Svijet je loše mjesto. Nestajanje. Bezvoljnost. Ova rečenica jeste opis toka svijesti, a ne sam tok svijesti. Mislim da se u primjeru kvazipisaca radi o neshvatanju načina upotrebe interpunkcije, koji Joyce upražnjava. Na posljetku se dobijaju nakaradno raspoređene riječi, odvojene tobože nužnim tačkama.

*

Nadam se da će jesen brzo doći. Mislim da se pretvaram u protagonistu Drhtaja. Nisam strašljiv jedino u svojiim mislima, no ipak mi je drago što sam se podsjetio na tehniku nepodizanja glave dok hodam ulicom. Opet imam utisak da su mi riječi pretjerano uobičajene, no važno je pisati i opet pisati. Bilo bi zanimljivo izumiti neke nove riječi, u Dizdarevom stilu. Da li je ovaj posljednji pasus Misli znak toka mojih misli? Ja sam uvijek željan da ispunim određenu formu pa da je potom prevaziđem. Ipak, ne možeš uspoređivati pisce bez tih formi, a bez tog uspoređivanja ne bi bilo estetike. Estetika je važna, jer bez nje ne bi bilo kategorije lijepog (ili bez lijepog ne bi bilo estetike?). Mislim da je ovaj drugi redoslijed tačan. Svejedno, svijetu je potrebna kategorija lijepog, jer bez nje bi bio dosadan. Da li je ovo pretjerano trivijalno mišljenje? Možda nisam trebao upotrijebiti pojam kategorije u ovom kontekstu. Aristotel se ne bi složio s tom upotrebom. Svijet je dosadan, zato jezik ima riječi koje ne referiraju na realne objekte (npr. “jednorog”). Zašto je svijet dosadan i šta znači biti dosadan? Dosadan je, jer mi se čini da ne ispunjava sve svoje potencijale. No, možda su ti potencijali samo imaginativni. Ali, otkud mi ideja o nepostojećem potencijalu? Precizno, potencijalitet ne može da postoji ili ne postoji, već samo aktualnost. Stoga, ne možeš razmišljati o neimaginativnom potencijalu, jer je on uvijek zapravo imaginativan. Ipak, vatra nema potencijal da se pretvori u vodu. Ali ja mogu to da zamislim. Ili ne mogu? Nema koristi od zamišljanja. Estetska ljepota je beskorisna. Umjetnost bi mogla biti zamišljanje svijeta u potencijalnostima. Potencijalno, konj bi mogao postati jednorog, jer je sam konj previše dosadan. Konje vidiš svuda, a gdje su jednorozi, hm? I opet, zašto je svijet dosadan? U ovom pitanju nema reference na subjekat, a možda bi je trebalo biti (???).

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s