Drugi dio priče o zimi

Stajao sam na raskrižju stabala i čekao prve stranjske zvukove. Gledao sam ravno u sivu drvenu koru. Pred očima su mi prolazile slike krvavih nečovječnih očiju kojima nikada neću moći da saznam namjere. Onda sam pomislio na zakrvavljene oči čovjeka. Od drhtaja mi se stresao snijeg sa ramena. Povremeni tikovi su od brašnastih pahulja pravili ljigave šparoge, koje se kao u filmu Donnie Darko kreću od jednog do drugog tijela i izmiču očitoj logici. Ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam. Mislio sam da stvari miruju i da ja svojevoljno mirujem, no onda sam se sjetio da se nalazim usred heliocentričnog sistema. Sva su stabla počela da liče jedno na drugo. Bila su kao jedno prozirno, podvojeno Ništa. I Ništa ima identitet, ono je jednako samo sebi. Da li je to besmislica? Šta uistinu znači pojam smisla? Kakav je smisao drhtave prilike među visokim drvećem utisnutim u bijelu grudvu? Nešto se crni u gori bijeloj.

Niz stablo se nečujno skotrlja jedna vjeverica. Vjeva. Poče crnom njuškom da dotiče moje crvene zgrčene prste. Nema jednog oka. Desna strana lica joj je kao smežurani papir, koji ipak ne odvlači pažnju pored crvene sfere u kojoj se nazire crna zjenica. Položila je glavu na moj dlan sa strane na kojoj joj je bilo oko. Ubrzo sam osjetio igličasti bol, a vjeverica se hitro trznu i vrati među granje visokog drveta. Na dlanu mi je ostala opeklina, savršeno crven krug.

Misao

Nasumični podrugljivi osmijesi podsjećaju na godine poniženja što probadaju kožu na licu. Uvijek izbjegavaju oči, jer sva je zloba mnogo dobro osmišljena.
Bivanje osamljenim vi shvatate kao ideologiju, nepogrešivo stupajući po ivici između društva i nejasne predstave o Ja koje se šepuri. Ja nisam gledao ptice pa poželio da letim.

image
Dimitrij Rebus

Citat na drumu

“Hours go past so slowly and a curious behavior exposes itself in the face of solitude. The true nature of our being emerges when absorbed in the comfort of familiarity and home. It is within this space, that we feel compelled to play.”
“Others might see this women as being mentally unstable,” said White of the “slightly agoraphobic” character she created with Carreon. “But she enjoys her solitude and finds comfort in her home where she can play without fear of judgement.”

Citat na drumu

THE POET. It seems to me that all this has happened before——

THE DAUGHTER. So it seems to me also.

THE POET. Perhaps I have dreamt it.

THE DAUGHTER. Or put it in a poem, perhaps.

THE POET. Or put it in a poem.

THE DAUGHTER. Then you know what poetry is.

THE POET. Then I know what dreaming is.

THE DAUGHTER. It seems to me that we have said all this to each other before, in some other place.

THE POET. Then you may soon figure out what reality is.

THE DAUGHTER. Or dreaming!

THE POET. Or poetry!

  • Strindberg, Igra snova

Citat na drumu

Više se ne budim umoran. Sad se budim umoran i uplašen. Pitam se da li je moja jutarnja promuklost samo posledica spavanja ili više zbog neartikulisanog pokušaja da imenujem svoj užas. Ja sam podozriv prema snovima koje ne mogu da upamtim, rečima koje samo drugi mogu da čuju. Primetio sam isto tako da su moji obrazu iznutra izranavljeni, komadići ružičastog mesa koji vise u vlažnoj tamo, verovatno od mlevenja zubima, škrgutanja i tolikog besmislenog žvakanja.

– Mark Z. Danijelevski, Kuća listova