Misao

U buđom nagriženoj kocki želatina vlada bezvučje. Kapke ti odsijeku u času utiskivanja u gustu masu. Sve vrijeme čekaš da buđ stigne i do tebe. Pitaš se da li to zapravo priželjkuješ. Neprestano dolaziš u iskušenje da otvoriš usta i pojedeš želatin koji je oko tebe. No, mogao bi da se ugušiš. Da, to bi stvarno mogao.

Advertisements

Misao

Život ostade samo krik i bijes. Otkad je filozofija dobila želju da postane naukom, počela je da se pita “kako”, a ne više “zašto”. Kričanje i bjesnoća (mnogo nakaradne riječi). Ali zašto? Zašto su život i postojanje dva različita pojma?

Misao

Penkalo se zarilo u sivu moždanu tvar. Zbog njega imam tikove na licu. Povremena podrhtavanja nastaju pri želji za dodatnim otporom od svijeta. Ramena su mi zgužvana zajedno sa prsima, dlanovi su skriveni pod prstima. “Gle,”, reče istureni prst,”evo odsutnosti što se nehotice obznanjuje.”

Misao

Pomjereno je.
Nešto je pomjereno u mojoj glavi. Sitni baloni likvora tiho pucketaju.
Odlijepio sam i ponovno zalijepio svoju trezvenost.
I ništa se nije promijenilo.
Između onoga što mi pogled obuhvata i mene uvijek postoji neprozirna površ, jednosmjerni prozor, tako da bivam iznenadjenim ukoliko sam nekome vidljiv. U meni se javlja svojevrsna mržnja prema promatraču.
Mene ćete optuživati da nikada nisam živio. Vi nikada niste mislili.
Ali, koga je još briga za to. Da bi se živjelo trebao bi se imati pojam o životu. Intuicija je glup koncept. Doslovno – podstiče glupost. Ili možda nije tako.  
Pomjereno je, nešto je u meni pomjereno.

Misao

Sve moje misli prodjose tako brzo da sam posumnjao da su moje. Još uvijek sam sjedio u uglu blizu vrata, smezuranih ruku dodirujući izlizani itison. Petama sam pravio opetovane pokrete, pokušavajući održati ritam Dobrog Isaka koji se čuo kroz zid iz susjednog stana. Osećaš svoj strah, gmaz u grudima. Nikoga nije bilo u sobi sa mnom, ali iz nekog usranog razloga sam zamišljao sve prethodne stanare koji su se u nekom času svog života obreli na ovom mjestu i oćutjeli njegovo neprijateljstvo. Vidio sam oko sebe sve poglede koje su jedni drugima upućivali, papirnate slike njihovih zjenica lijepile su se po uglovIma zidova i uništavale mreže paukova koji su tu duže od svih nas. Odjednom se začuo mačji krik iz unutarnjeg dvorišta zgrade. Tada sam počeo zuriti u prozor kroz koji je prošao zvučni val, ali jedino što sam na njemu mogao vidjeti, zbog noćnog svjetla, bio je moj vlastiti odraz. Oči nisam smio da sklopim. Ispod kapaka se šunjaju neke mnogo čudne mačke.

Misao

Ja ne znam zašto svi vidite moju šutnju kao problem. Odbijanje komunikacije je pobijanje njene nužnosti. Nemati potrebe koje svi ljudi imaju znači biti nečovječan ili biti neprestano, iz dana u dan, uvučen u kontekste koji su pod dubokim uvjerenjem da si normalan i ipak podložan podražajima kojima su ostali podložni. Ali svi ti pokušaji tobožnjih prosvećenja su vrlo dosadni. Lako je uočiti logiku ponašanja. Vrlo, vrlo nemaštovito. Ako ne mislite biti pametni, bolje da odjebete. Ja vas ne diram, zašto vi mene dirate? Usljed ovakve situacije ja neću tražiti izlaz. Natjerat ću vas da pobjegnete.