Misao

Ja sam čovjek koji preskače sve rupe na pločniku. Ja sam onaj koji ne dodiruje takve rascjepe. Dovoljno je tek da ih ugledam sa odredjene udaljenosti i prepoznam njihov uzrok. Ja nikad ne zapadam u iskušenja. Ne ostajem slijep niti za jedan rascjep. Ja sam onaj koji prvi ugleda zeleno svjetlo na semaforu. Moja pažnja je tu i sada, ali i tamo i onda, istovremeno ili u neprimjetnoj sukcesiji. Dok prelazim ulicu, pazim da mi gornji rub tene dotiče bijele pruge tačno po njihovim ivicama. Ja sam čovjek skupljenih ramena i kičmenog stuba koji će se vjerovatno jednog dana saviti do granice pucanja. Ja sam čovjek koji pred svijetom krije dlanove pod uvijek hladnim prstima i tako čuva svoju imaginarnu vrijednost koja se zove identitet. No, vrijednost se uspostavlja usporedbom sa nečim drugim i tu se krije klica trivijalnog. Primjetno je da ja znam da se tu krije klica trivijalnog i u tom znanju je moja sloboda.
Svi pogledi koje sam ikad vidio skliznuli su u banalnost, pritisnuti frojdijanskom ideologijom potisnutih želja. Potrebno je  pogledati se u ogledalo u potpuno mračnoj sobi. Ovo nije didaktična poruka, ovo je tek blijeda metafora kojom njegujem sebe kao snoba. Trivijalnost je zapadanje u etikete, kakva je etiketa snob. Ja sam čovjek koji iznese jedan stav i potom ga opovrgne jer je svjestan ograničenosti tog stava.  Još je jedna rupa na pločniku preskočena. Rupe zapravo i nisu toliko zanimljive. One su zabava za banalnosti. Nijedna rupa nije tunel u novi svijet. Ove metafore postaju pretjerano lako razumljivim pa pomišljam da su i one trivijalne. Ako je unutar trivijalno uređenog sistema moguće reći nešto što nije trivijalno, znači li to i da je sama ta izrečena stvar zapravo trivijalna sa šireg aspekta stvari, budući da trivijalni sistem dopušta da ona bude izrečena? Ako ne postoji smisao, ne postoji ni razlika između trivijalnog i netrivijalnog. No, ta razlika mora da postoji, inače ja o njoj ne bih razmišljao. Ne radi se o tome da sam ja sebični pripadnik ljudske vrste koji misli da je centar svemira, već prosto o tome da me ne uzbuđuju stvari koje neke druge ljude uzbuđuju. Te rupe na pločniku i sam pločnik su mi već dosadili. Volio bih da je pločnik paralelni svijet u kom žive ljudske sjene. Sjene su neovisne o rupama. Pitam se, imaju li sjene oči?

Misao (tjeskoba)

Jednom sam gledao čovjeka sa vjevericom na glavi kako plaši djecu koja misle da nosi periku. Vjeverice uvijek vrebaju na visokom drveću i s vremena na vrijeme procure njihova tjelešca kroz granje i spuste ti se na glavu. Onda ti govore kako ptice na nebu lete da bi krilima izgrebale svod. Uskoro će nebo početi da krvari i zato moraš držati dlanove zgrčenima, kako ih ne bi uprljao. Vjeverice će da ti sačuvaju glavu i tjerat će te da zapisuješ sve što se dešava.