Misao

Ja sam čovjek koji preskače sve rupe na pločniku. Ja sam onaj koji ne dodiruje takve rascjepe. Dovoljno je tek da ih ugledam sa odredjene udaljenosti i prepoznam njihov uzrok. Ja nikad ne zapadam u iskušenja. Ne ostajem slijep niti za jedan rascjep. Ja sam onaj koji prvi ugleda zeleno svjetlo na semaforu. Moja pažnja je tu i sada, ali i tamo i onda, istovremeno ili u neprimjetnoj sukcesiji. Dok prelazim ulicu, pazim da mi gornji rub tene dotiče bijele pruge tačno po njihovim ivicama. Ja sam čovjek skupljenih ramena i kičmenog stuba koji će se vjerovatno jednog dana saviti do granice pucanja. Ja sam čovjek koji pred svijetom krije dlanove pod uvijek hladnim prstima i tako čuva svoju imaginarnu vrijednost koja se zove identitet. No, vrijednost se uspostavlja usporedbom sa nečim drugim i tu se krije klica trivijalnog. Primjetno je da ja znam da se tu krije klica trivijalnog i u tom znanju je moja sloboda.
Svi pogledi koje sam ikad vidio skliznuli su u banalnost, pritisnuti frojdijanskom ideologijom potisnutih želja. Potrebno je  pogledati se u ogledalo u potpuno mračnoj sobi. Ovo nije didaktična poruka, ovo je tek blijeda metafora kojom njegujem sebe kao snoba. Trivijalnost je zapadanje u etikete, kakva je etiketa snob. Ja sam čovjek koji iznese jedan stav i potom ga opovrgne jer je svjestan ograničenosti tog stava.  Još je jedna rupa na pločniku preskočena. Rupe zapravo i nisu toliko zanimljive. One su zabava za banalnosti. Nijedna rupa nije tunel u novi svijet. Ove metafore postaju pretjerano lako razumljivim pa pomišljam da su i one trivijalne. Ako je unutar trivijalno uređenog sistema moguće reći nešto što nije trivijalno, znači li to i da je sama ta izrečena stvar zapravo trivijalna sa šireg aspekta stvari, budući da trivijalni sistem dopušta da ona bude izrečena? Ako ne postoji smisao, ne postoji ni razlika između trivijalnog i netrivijalnog. No, ta razlika mora da postoji, inače ja o njoj ne bih razmišljao. Ne radi se o tome da sam ja sebični pripadnik ljudske vrste koji misli da je centar svemira, već prosto o tome da me ne uzbuđuju stvari koje neke druge ljude uzbuđuju. Te rupe na pločniku i sam pločnik su mi već dosadili. Volio bih da je pločnik paralelni svijet u kom žive ljudske sjene. Sjene su neovisne o rupama. Pitam se, imaju li sjene oči?

Advertisements

Misao (tjeskoba)

Jednom sam gledao čovjeka sa vjevericom na glavi kako plaši djecu koja misle da nosi periku. Vjeverice uvijek vrebaju na visokom drveću i s vremena na vrijeme procure njihova tjelešca kroz granje i spuste ti se na glavu. Onda ti govore kako ptice na nebu lete da bi krilima izgrebale svod. Uskoro će nebo početi da krvari i zato moraš držati dlanove zgrčenima, kako ih ne bi uprljao. Vjeverice će da ti sačuvaju glavu i tjerat će te da zapisuješ sve što se dešava.