Misao

Tobožnju ekscentričnost dokazujem pritiskanjem očnih kugli prstima hrapavim po rubovima, sve dok stvari ne postanu pretjerano ozbiljne. Dižem pogled prema listu papira na kom primjećujem neznatne nepravilnosti: šarao sam po njemu sa tupom hemijskom olovkom pa su sada te neuredne brazde narušile oblik pojedinih slova koja sam zamislio da sam napisao. Svjetlo koje dopire sa mehaničkog sunca na vrhu stropa je bijele boje. Ovo nije tako zgodna metafora. Kliše, opet i opet i… Jednog dana će mi kapci postati pretjerano umorni i ja ću da ih zaklopim i neće me biti briga za brazde na papiru, samo ću da pišem i riječi će da se oslobode od svijeta. Svijet nije vrijedan skupljanja utisaka o njemu, opisivanja njegovih slučajnosti i poetiziranja njegovih memljivih ćoškova iz kojih se prljavština širi na glavne ulice do mojih stopala samo da bih shvatio da sam ja kliconoša već raširene bolesti. Jednog dana, niko me se neće sjećati. Tog dana, zaborav će pobijediti beznačajnost.

Misao

Ramena mi postaju zgužvani papir sa naboranom kožom kao precrtanim i zamrljanim riječima čiji se slogovi obznanjuju na ivicama te grudve. Vjetar mi siječe kožu pod plećima i boji ju u svijetloplavo. Usta mi gutaju želatin umjesto zraka. To su mjesta nemoći i šire se mnome sve dok ne osjetim titraj u oku zbog šuma koraka čovjeka s čijim pogledom ne mogu da se susretnem. Njegovo lice crta pretjerano iskren izraz koji izaziva nelagodu i iznevjerava moj strah. Zjenice prelaze svoje rubove. Počinjem da bježim.

Misao

Stid izgriza tišinu i sve što sam ikada zaključio usljed te tišine počinje da mi se dere na uho. Strah mi potom utiskuje kapke još dublje u lobanju, sve dok ne počnem da plačem pod ogromnim pritiskom njegovih hrskavičastih noktiju. Odlučio sam pokušati pisati tako što ću zamišljati različite glasove kako izgovaraju to što trenutno pišem. Svod moje glave pun je žala za mojom vidljivošću i očitovanošću u svijetu, koja me tjera da se stidim što postojim i što želim da ne budem. Ja sam pretjerano tužan da bi iko svoje želje vidio u meni. To nije trebalo nikad da se desi. Od mene potiče samo strah i želja za destrukcijom. Sve je to vrlo sebično.

 

Misao

Nikad nisam pisao priče o živim ljudima, niti sam se trudio izmišljati priče o nasumičnim strancima na ulici. Moji likovi nisu ljudi uključeni u društvo, njihov život je niz misli zalijepljenih na filmsku traku koju si opetovano vrte u glavi. Te misli su nejasno povezane sa društvenom realnošću. Likovi ne razgovaraju čak ni sa samima sobom – jer to bi bio dijalog sa izmišljenim prijateljem. Oni razgovaraju sa čovjekom kog su ubili – taj čovjek nije izmišljen, on ne može biti izmišljen, bar mu se toliko duguje.