Misao ( Kliše, rekao bih. Kliše.)

Peludna groznica, čovječe. Crvene grudve kotrljaju ti se niz bjeloočnice. Ti si nijem sve dok ne počneš pisati. Plačeš li dok tinta grebe papir? Ja plačem. Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah, bit ću spreman da zaboravim tvoj teški pogled kojim me pratiš, nikad ne okrećući glavu. Ukočenih obraza, čekaš. Skrivenih zjenica, pišem.

Misao (iz 2014)

Covjek koji se cese po glavi ima mekane misli. On se nikad ne okrece prema meni i njegov potiljak je tako postao njegovo lice. Prije nekog vremena se cesao ucestaloscu od dva puta u minuti. Kozna opna vec postaje tankom, a covjek koji se cese po glavi ostaje isti. Mogao bih se kladiti da mu je lobanja u obliku pecurke. No, ono sto stvarno privlaci paznju jeste njegova ruka. Ja nisam siguran da je to njegova ruka. Ponekad mi se cini kako vidim te iste prste, kako otvaraju vrata usred noci i pri tom prave onu vrstu skripe koja bas zeli da te probudi. Kako god, te ruke bi mogle biti bilo gdje, jednako kao sto sada skripe po pecurki. Stvar je u tome sto su te ruke mnogo male. Toliko male da bi ti se vjerovatno ucinilo kako se ona vrata sama otvaraju, iako su prsti u velikoj mjeri zgnjecili drvo. Tu su i nokti. Na prvi pogled staklenasti, no na svjetlosti vidis da su u roznate tvorevine zarasla parcad stakla. Mnogo svijetle na suncu. Mnogo su tamni u mraku. 
Covjek koji se cese po glavi postaje nervozan kada hoda ulicom. Misli da izgleda kao ludak, ali zapravo, samo izgleda jadno. Ludaci su ljudi kojih se drugi boje. On nije jedan od njih. Ipak, njegove sake su neprestano stisnute, ili se bar prave da se prisjecaju nekog akorda, samo da bi usle u djir. Ponekad se urasla ogledala zakace jedno za drugo i oboje ruke u crvno. Njegova koze ga tada pece i on shvaca da je preliven zelatinom. Vec odavno je tako. 
Da, covjek koji se cese po glavi se bas mnogo cese.

Misao

Crni dusi se uče puzati po pločniku. Glave im dotiču memljive zidove. Šutnjom se prepliću njihova tijela, sijeku si međusobno rukave i vežu se u sve veću crnu površ. Pao je mrak preko tvojih mrežnjača i crni dusi su se zalijepili za tvoju kožu. Ukočen si, čak ti se ni oči ne miču. Kao da si otišao. Kao da te nema.

Misao

Ja nisam dovoljan. Opet. Još jednom. Tu je kraj priče. Ni šutnje nisam dovoljan. Bezvrijedan. Ja ne želim da mi se pridaju vrijednosti i da me se uvlači u neke strane kontekste. Je li to problem? Pa neka sam. Nedovoljan. Zgnječen. Utisnut u komoru punu želatina. Ubuđao. Bajat. Povučen. Tih. Bezvoljan. Suicidan. Pesimističan. Pognute glave. Skriven u otkrivenosti. Prezentan, ali nejasan. Smrljan. Umrljan. Zavezan u čvor. Stisnutih šaka. Skrivenih dlanova. Polomljenih prstiju. Dignutih ramena. Drhtavog tijela. Lica prekrivena tikovima. Nemilosrdan u svojim principima. Racionalan. Hladan. Precizan. Samosvjestan. Tužan. Melanholičan. Ukočen. Mrzovoljan.

Nedovoljan.

Misao

Rubovi vjeđa mi zadrhte u času kada prolazim pored otvorenog prozora. Nastojim pronaći mjesto gdje su sjene predmeta poput lokvi tinte i gdje ću uspješno skriti bjeloočnice. Svi se naleti vjetra tope u krvavom oku. Postajem svjestan muka koji me okružuje i shvatim da sam možda ja taj koji okružuje njega. Ne znam da li je povukao liniju tamo gdje počinje zvuk, no znam da će ga zvižduk vjetra opet iznevjeriti. Vjetar ne mari. On nas tjera da plačemo. Svi bismo u isti čas mogli prizvati sjene iz naših očiju i pustiti da hladan zrak pročešljaju naše bijedne trepavice i slome se pod njegovim oštrim pogledom, kojim siječe i grane krošanja. Zato ću ja da se skrijem na tom mjestu gdje nema ničeg osim sjena, gdje nema hitrog oka vjetra. To je komora zaborava.

 

Četvrti dio priče o zimi (riječi su stvorenja)

Približavao sam se litici, niz čije se izlizane rubove snijeg predavao krhkim prstima vjetra. Iz daljine sam mogao čuti ritmične udare o tle. Ramena su mi se počela gužvati od nadolazećih slutnji. Odlučio sam da se ne okrećem. Pretpostavljao sam da neko ili nešto dolazi da me baci sa litice, a to bi značilo da taj neko ili nešto nije upoznat sa mojim namjerama u ovom mjestu i da možda samo želi uskratiti mi slobodu skončavanja ovog stanja koje sam nisam ni izabrao. Zvuk tih koraka postajao je sve glasniji pa sam razmišljao da li da učinim ono što sam došao da učinim prije nego to biće dotakne moja leđa i gurne me. Ipak sam shvatio da mi je znatiželja veća nego što bi trebala biti u tom trenutku. Koraci su do sada bili toliko glasni da sam mogao procijeniti da se radi o četveronožnoj životinji. Odbijajući da se okrenem, zabavljao sam se ovom misaonom igrarijom sve dok njegovo tijelo nije prošlo pokraj mog desnog oka i bez posustajanja prešlo izlizanu ivicu. Njegova griva mi je nakratko dotakla promrzli obraz.

Čekao sam zvuk sa dna. Tijelo crnog konja udar je prepolovio po sredini vrata. Bijele niti uskoro će prekriti njegova ukočena prsa i otkrivenim zjenicama služit će kao kapci. Bjelina će raspolučenu crninu stopiti sa svojom sveprisutnošću i tako održati spokoj.

No, bijele niti nisu došle. Umjesto toga sam primijetio kako je tijelo počelo polako nestajati. Do časa kada ga više nije bilo, u zraku ispred sebe sam jasno mogao vidjeti nekakvu crnu, praškastu tvar, koja je najprije lebdjela ispred mene, a potom je, nošena vjetrom, rasula svoje sitne čestice duž litice. Crne tačke su opisivale rub šume gotovo ravnom linijom. Pogledao sam opet preko ruba litice. Konja stvarno nije bilo. Ono čega jeste itekako bilo je neka čudna pisaljka, koja me je možda upućivala negdje. Gdje? U nedogled. Ono što niko u stvari ne gleda, već ga prepusti magli da ga potpuno izbriše i onda se pravi da ga nikad nije ni bilo. Ja bih sad trebao da krenem ka tom Ništa. Heidegger na djelu, čovječe. Odjednom, dakle iz ničega, sam se sjetio kako bih mogao biti jedan od glavnih likova u nekoj od epizoda Zone sumraka. Šuma bi mogla da bude džinovski papir na kom neko vanzemaljsko dijete nespretno pokušava da piše perom, ali njegov najveći uspjeh je, za sada, trapavi niz kapljica tinte. Ponekad mi se čini da mašta uopće nije lična. Time opravdavam svoj manjak inventivnosti.

Približio sam se crnim česticama samo da bih otkrio kako to nisu sitne tačke koje iscrtavaju neki put, već riječi. Neke riječi su zaprljale bjelinu. Eto šta se desilo. Taman kad sam krenuo uzduž puta, naišao sam na riječ nazad. Bila je položena lijevo od mene. Usput, rukopis je bio užasan. Nisam znao da li da se okrenem prema nazad ili da nastavim u smjeru kojim sam krenuo. Ipak sam zakoračio naprijed, no onda se nazad počela topiti. Napravio sam korak unazad i ona se vratila u prijašnje stanje. Za sada nisam mogao da procijenim u kojoj mjeri mogu da vladam ovim stvorenjima pa sam prosto nastavio koračati duž litice. Nadao sam se samo da vjetar neće zapuhati i odnijeti mi moje riječi.