Misao

Rubovi vjeđa mi zadrhte u času kada prolazim pored otvorenog prozora. Nastojim pronaći mjesto gdje su sjene predmeta poput lokvi tinte i gdje ću uspješno skriti bjeloočnice. Svi se naleti vjetra tope u krvavom oku. Postajem svjestan muka koji me okružuje i shvatim da sam možda ja taj koji okružuje njega. Ne znam da li je povukao liniju tamo gdje počinje zvuk, no znam da će ga zvižduk vjetra opet iznevjeriti. Vjetar ne mari. On nas tjera da plačemo. Svi bismo u isti čas mogli prizvati sjene iz naših očiju i pustiti da hladan zrak pročešljaju naše bijedne trepavice i slome se pod njegovim oštrim pogledom, kojim siječe i grane krošanja. Zato ću ja da se skrijem na tom mjestu gdje nema ničeg osim sjena, gdje nema hitrog oka vjetra. To je komora zaborava.

 

Advertisements

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s