Slušaj kako šumi.

Advertisements

Misao

Cijeli dan sam osjećao kako mi se po tjemenu širi neka neugodna toplina. Žmureći sam mogao nagovijestiti čas kada je počela da žvače vlasi moje kose i uši. Misli koje su mi tada prolazile kroz glavu su počele propadati u beznadnost. Njihove jauke sam mogao tek naslutiti.

Misao (Snene i nesigurne stope, možda prvi dio)

Nije problem što sam se probudio na pogrešnom mjestu, već što se to desilo u pogrešno vrijeme. Izašao sam na ulicu i shvatio da svi ljudi oko mene mjesečare. Trg je postao mravinjak, u kom je svaka ljudska jedinka imala svoju zamišljenu mikroputanju kretanja, koju pokušavaš odgonetnuti, mada ti to nikad zapravo ne uspijeva. Prosto nastaviš vjerovati u smislenost toga što vidiš, znajući da nikad nećeš nadvladati vjerovanje.
Ne smijem zanemariti ni maglu koja se skuplja na trgu i duž ulica. Snom obuzete ljudske prilike iskaču iz svake tačke na koju ti se zjenice spuste. Oči počinju da ti drhte pod ledenim kapcima. To je ono stanje u kom se osjećaš kao da nemaš trepavice. Svi ti ljudi su poprilično spokojni i ne mare ako se povremeno sudare jedni s drugima. Njihovi obzori su suženi. Vidiš im naličje očiju.
Na stepenicama sam naišao na jednog čovjeka koji je kredom crtao nešto nalik na ribu. Sjeo sam na jedan od stepenika i razočarano shvatio da su mu kapci spušteni. Svejedno, taj crtež je odavao vješte ruke. Nakon što je završio s jednim, prosto se popeo na sljedeći stepenik i započeo drugi crtež. Zapravo, isti crtež. Spustivši pogled niz stepenice, mogao sam vidjeti na njima nekih desetak riba.
Obuhvatio sam prstima zglob njegove ruke. Bez veze. Bilo mi je dosadno, htio sam vidjeti šta će se desiti. Podigao ju je u visinu mojih očiju i spustio mi kapke. Potom je kredom blago prešao preko površine oba kapka. Otvorio sam oči. Preda mnom više nije bio čovjek, nego džinovska riba.

Citat na drumu

Šta ti radiš? Sve.
Šta vrediš? Ne znam,
predviđam, delam,
moć i gnušanje…
Šta vrediš? Ne znam…
Šta želiš? Ništa, i sve.

Šta poznaš? Čamu.
Šta možeš? Sniti.
Sniti i izmeniti
svaki dan u tamu.
Šta znaš? Sniti
da izmenim čamu.

Šta bi? Svoja blaga.
Šta moraš? Umreti,
slutiti i smeti
što ne vredi vraga.
Šta te plaši? Hteti.
Ko si ti? Ma vraga!

Kuda ideš? U smrt.
Zbog čeg? Da svršim,
da zauvek skršim
udes što je škrt.
Kud ideš? Da svršim.
Zbog čeg? Biti smrt.

– Paul Valery, Posebna šansona

Misao

Hodim niz skliske ulice, povremeno osjećajući udare drugih tijela o moje. Ljudima sam neprimjetan, te se stoga sa mnom odveć lako sudariti, preteći mi hod ili mi tjeme okrznuti rubom kišobrana. Tako stoje stvari. Stvari za mene zapravo ne stoje, one se klate na litici, jednim okom usmjerene ka smrti, a drugim ka pisanju. I opet se život smiruje kao mlijeko u čaši. Ako je život mlijeko, šta predstavlja čaša? Čaša je materija, a život je forma? Čaša je bitak, a život je biće? Možda. Ali, ako je tako, onda možeš mijenjati čaše, a mlijeko će uvijek ostati isto, samo će promijeniti formu prema obliku čaše. Ne znam. Čaša je tu zbog mlijeka, a ne obratno. Znači, čovjek je smjestio mlijeko u čašu da bi ga mogao lakše piti, prema tome čovjek je život stavio u odredjenu formu (čašu) da bi ga mogao razumjeti. Riješeno. Valjda. Zašto život isprva nije bio razumljiv? Ili jeste, samo je bio dosadan?

Misao

Nasumični ljudi traže od mene da im skupljam grudve papira sa poda i čitam sa njih nasumične riječi. Ja mogu da pričam i da bivam nijem istovremeno, iscrtavajući sve puteve osim onog kojim mi misli zapravo hode.
Volim ljudima gledati u ruke dok pričaju. Nehotični trzaji njihovih zglobova, oprezni prsti kao da oblikuju riječi koje izgovaraju. Ipak, ponekad su kretnje ruku u potpunom nesuglasju sa govorom. Način na koji se dlanovi krišom grče i gužvaju, jagodice koje se haotično sudaraju ili pak smjerno guraju jedna drugu, skupljene šake, palčeva skrivenih ispod ostalih prstiju – svi oni izdaju onog crva u grudima, što grize grkljan i otežava disanje. Ruke, a ne oči. Ruke.