Misao

Možda ću, kad starcem budem, proći pokraj samog sebe bez ijednog trzaja. Oči će mi biti plitke, blijedih zjenica i opalih trepuški. Dlanovi će mi biti presavijeni, kao da prsti pridržavaju zamišljeno penkalo. A onda ću si okrenuti leđa. Na njima su već davno izrasla krila od smrvljenog stakla. Takva krila ne služe za let. Njima se u prolazu prave rane na nesretno zatečenim pogledima. I tako ću proći pokraj samog sebe, ostavit ću na vlastitoj, mladoj koži, ožiljak strepnje od života.

Advertisements

Misao

Volio bih
Da ovo vrijeme stane.
Na ovaj ili onaj način
Da prestane.
Pogled mi pluta,
Nikako da potone.
U neznane sam sate
Izašao na kišu.
Suhih sam usana
Čekao skori kraj.
U sjenu svjetiljke
Lice mi je utonulo,
Tu kišnu noć
Samo sam usnio.

Misao za M

Ja sam čovjek što u potpuno mračnoj sobi traži svoj odraz u ogledalu. Misli su me počele svrbiti u času kada sam shvatio koliko tužne oči imaš. Ne želim da narušim tvoju tugu, tvoj pogled se čini odveć krhkim i dalekim. U mraku, stvari i ljudi sumnjaju u međusobna bivstva, sve dok tvoji i moji kapci ne naprave neprimjetne trzaje uslijed iznenadnog susreta.
Patetično, sve je ovo mnogo patetično.

Misao (izmaštane freske)

Na oljuštenim zidovima prepoznajem likove ljudi, čije su oči zamagljene – zjenice su drhtavim žilama razrijeđene po bjeloočnicama. Pogleda ne odaju. Oči što ni u šta ne gledaju nisu izgubljene, njihove zjene cure kroz trepavice u želji da se izgube. Pogube. Zurim u pločaste ruine i ne usudim se dotaći vlastito lice. Dovoljno je skrenuti pogled i skliznuti u banalnost.