Kazaljke u kugli

Čovjek, zatočen u satnoj kugli, gleda na trg, dok ga jedna od kazaljki udara po sljepoočnici. Iznova i iznova, dolazi bol. Taj tupi udarac čovjek može predvidjeti, no svejedno mu ne izmiče. O prvotnom susretu sa kuglom pričao mi je ovako:

Obreo sam se u sobi povijenih zidova, čiji je strop visio nad mojim tjemenom poput staračkih vjeđa. Sljepoočnice su mi doticale neke oštre, duguljaste predmete, kojima iz straha nisam pridavao zamjetnu pažnju. Zamišljao sam granje, selotejpom pričvršćeno na krivudave zidove, kako mi probada obraz, neprimjetno približavajući susjednu granu mome oku, koje od njenog prodornog dodira ubrzo osljepljuje. Zjenica puca poput žumanjka, i uskim crnim potezom ocrtava desnu stranu nosa i rub usana. Ništa od ovog paranoidnog scenarija se nije desilo, iako su mi predmeti što vise na zidovima ustinu počeli zaklanjati vidik. Svjetlosni bljesci na prednjoj strani sobe počinju zbunjivati jedva skupljenu mi smjelost da se krećem kroz ovaj, bilo kom gostu neprilagođen, prostor. Među granjem kao da vidjeh lice – ljudskog obličja i nesigurnog izraza usana. Kapci su mu spušteni… On govori u snu.

Advertisements

Citat na drumu

Da je život (po ovakvim svračjim zakucima) doista besmislen kao panoptikumski voštani prerez svraba, čira, spolovila, crijeva, ranjave utrobe, zaronjeni u životne nagone, u ratove, u lične neprilike, u zvjerinjake, u prava, krvava spolovila, u svrabove, čirove i utrobe, u smijehu, uz zveket čaša i glazbala, u trci za kruhom i pobjedom, mi to svi obično zaboravljamo jer se čovjeku ne gadi ništa što se može oploditi ili pojesti.

– M. Krleža, Na rubu pameti

Misao

Umoran sam od ljudi i njihovih želja i bezrazložnog životnog elana, koji neminovno vodi u očaj, očaj što biva obezvrijeđenim zahvaljujući gluposti i zaboravu. Pogledom pratim lagane stope stranaca, koji žele dati do znanja prisutnima da postoje. Ljudi žele da se zna da su živi. To znači afirmaciju svog postojanja u društvu. Slušam ih kako govore o kraju sunčanih dana (nadam se da znaš pjesmu Sunny Days Are Over) i dolasku depresije, a ja još nisam (i nikad neću) odlušao Smakovu Tegobu do kraja. Obuhvatio sam olovku prstima i pustio ruku da drhti. Na papiru su se pojavile isprekidane krivulje: ne znam gdje mi je bila svijest u tim prekidima.

Citat na drumu

image

There is a fifth dimension beyond that which is known to man. It is a dimension as vast as space and as timeless as infinity. It is the middle ground between light and shadow, between science and superstition, and it lies between the pit of man's fears and the summit of his knowledge. This is the dimension of imagination. It is an area which we call the Twilight Zone.

Misao

Buđ na mojoj glavi kiša neće saprati. Svaki put kada prstima pritisnem tjeme, zeleni prah počinje padati na obod mojih ušiju i slegne se na pleća. Tuđe oči misle da sam hodajuća reklama, očito ispisana neonskim, zelenim slovima. U ušnoj školjki mi pauk plete mrežu. Uskoro će biti toliko gusta da će svi glasovi s vana postati tupim.
Pronalazim mjesto uz zid sobe i sjedam na nisku klupu. Posmatram svoju sjenu i stopala ljudi, što joj gaze glavu. Buđ se rasipa po mojim ramenima, ali sjena ostaje ista. Sunce će uskoro zaći i sjena će se povećati do granica uslijed kojih je se naziva tamom. Zbog nje, ljudska stopala na koncu postaju nesigurna i njihove putanje strašljive.

Citat na drumu

One is inside

then outside what one has been inside

One feels empty

because there is nothing inside oneself

One tries to get inside oneself

that inside of the outside

that one was once inside

once one tries to get oneself inside what

one is outside:

to eat and to be eaten

to have the outside inside and to be

inside the outside

 

But this is not enough. One is trying to get

the inside of what one is outside inside, and to

get inside the outside. But one does not get

inside the outside by getting the outside inside

for;

although one is full inside of the inside of the outside

one is on the outside of one’s own inside

and by getting inside the outside

one remains empty because

while one is on the inside

even the inside of the outside is outside

and inside oneself there is still nothing

There has never been anything else

and there never will be

 

  • R. D. Laing, Knots

 

Misao (usnule sjene)

dolje na ulici 
koraci u tami
mozgovne vijuge 
šeću svoje pse

.

Stajao sam predugo na tramvajskoj stanici. U crnim rupama na pločniku vidio sam zabuljene oči bez kapaka. One ne gledaju, već poniru – njihove zjene klate se, udarajući u mrene i sluteći skoro sljepilo. Kratke sjene preskakale su obližnje lokve. Oćutio sam igličaste prste, što su mi počeli doticati tjeme drhtavom rukom. Znao sam da neću vidjeti nikoga iza sebe ako se budem okrenuo, jer mi se vjeverica već popela na vrh glave i uplela njušku u moje vlasi. Kiša je ubrzo počela padati i u lokvi više nisam mogao vidjeti vjeveričine oči. Njene prste više nisam osjećao. Tražio sam sjene pod kišnim nebom.