Minijatura o spavačima

Ovdje, gdje se noćas pozdravljamo

viđao sam djecu,

što s rukama nalik na gole grane

prenose spavače

kroz svijet kojeg, zapravo,

ti i ja nismo dio.

A do jutra put je dug

il’ ga uvijek iznova izmišljamo.

Ovdje, gdje se noćas pozdravljamo

čini se kao da u sve bi povjerovala

osim u ovu priču o spavačima.

I kažeš: “Laku noć, vidimo se sutra”,

a ne znaš da ću strpljivo čekati

da te s ostalim spavačima

između naleta vjetra

prenesu ovuda.

 

Advertisements

Citat na drumu 

Listening to the movement that the night makes
I let the room fade just for a moment
Sitting in the shadows that the leaves make
I felt the floor change into an ocean

We'll never leave here, never
Let's stay in here forever
And when the streets are quiet
We'll walk out in the silence

– Ultravox , Just For A Moment

Misao (nešto kao flash) 

Suvišna je svaka providnost

Pod bremenom krinki 

Ona se gnječi

Nečujna i nijema 
Suvišna je svaka providnost 

Njeni kapci putuju ka klonuću 

Nečujno i nijemo 

Neprimjetno 

Usljed tuđeg nestrpljenja. 
Suvišna je svaka providnost

Za njom nema žali 

O njoj se ni ne šuti 

Od nje je lako odustati.  

Misao

Ljudi odlaze od mene jer ih jamačno rastužujem ili ih dovodim u stanje beizražajne dosade. Živ sam, ali odbijam priznati svoje postojanje. Ljudi sebi određuju ciljeve koje žele ostvariti i čitav život im se svodi na ostvarenje tih ciljeva. Utoliko, oni sebe priznaju kao osobe. Oni kažu “ja jesam, pogledaj me, ja sam vrijedan”. E pa, ja to ne mogu da uradim. U jednom maglovitom času sam shvatio da su sve vrijednosti koje sebi pridajem izmišljene, dakle proizvoljne. Eto, ova posljednja rečenica je vjerovatno grozna i potiče jezu kada se pročita. Ništa dobro od mene nije poteklo i bojim se da će, ako me iko ikada upozna u potpunosti, uvidjeti koliko sam nakazan i ostati povrijeđen.

Kazaljke u kugli (vol. 4) 

Odsustvo njegovih pokreta, kojima bi priznao i najmanju želju za životom, primoralo me da usmjerim pažnju na prisustvo sjena u kugli. Statičnost fizičkog svijeta i pokretljivost sjena bivali su skrivenim, zaboravljenim u vremenu. Mehaničko vrijeme satne kugle očituje se tek spolja. Njena unutarnjost je prostor sjena.

-Sanjao si da patiš od drhtavice?

-Drhtim li sada? Znam da izgledam potpuno nepomican, no stvari stoje drugačije. Gdje mi je sjena?

-Tu pored, kao i uvijek. Jesi li zaboravio gdje je?

-Je li tvoja sjena tu pored kad je soba potpuno mračna?

-Sjene tada uopće nema.

-Siguran si? Jesu li sjene i tama jednake boje?

-O čemu pričaš? One mijenjaju intenzitet zavisno od svjetlosti što dotiče tijela iznad njih.

-Znači, sjena i tama su ista stvar?

-Tama je sjena trenutno neznanih granica.

-Je li tama u kosmosu ili oko njega?

-Sam kosmos je tama.

-Možda je kosmos jedna, nama nesagledljiva, sjena.

-I dalje ne shvaćam razliku tame i sjene.

-Mora proći još samo malo vremena za to.

Kazaljke u kugli (vol. 3) 

– O cemu si sanjao maloprije?

– U nekom, sada zaboravljenom, trenutku sam poceo da drhtim. Vjerovatno se to desilo u neko hladno jutro kada sam se probudio, kao i obicno, sav ljepljiv od smrznutog znoja, zapravo gumenog oklopa koji je odavao mekocu pri dodiru spolja, no ipak bivajuci potpuno nedodirljivim iznutra.

Savrsena nevidljiva cahura.Vjerovatno sam se pokusao ustati iz kreveta. Vjerovatno sam tada poceo osjecati grc iz kog ce kasnije nastati neprestani trzaji. Odavno se iz snova budim stisnutih usana, one ponekada bivaju pretjerano uvucenim u usta, nerijetko nateklim. Ponekad ih ne osjecam kao svoje. I tako, ja sam covjek koji drhti. Beskraj tih opetovanih pokreta cini se jedinom konacnoscu mog postojanja. Ponekad nastojim gledati u tacku na jednobojnom nebu, u tacku koje nema, pokusavajuci pronaci vjecnost. (Zloslutan je zvuk takvih misli, jedini zvuk koji mogu usnuti.) No, tada trzaji glave postaju ucestalijim. Zjenice se pokusavaju oduprijeti, ali naravski da ne uspijevaju. Ne znam u kolikoj mjeri ovo stanje… (necega) Utice na moja promisljanja. Postoje oni casovi kada mi se cini da nisam ja taj koji drhti, vec je to nesto drugo. Vjerovatno zato i mogu sada pricati o ovom.Jos uvijek nisam odgovorio na pitanje: S kim pricas kada pricas sam sa sobom? Nisam siguran ni da cu uopce u tome uspjeti. Kada sam ja ikad iucemu uspio? Zar sam zelio uspjeti? Ovo drhtanje mi najvise smeta pri slusanju muzike. Gotovo je nemoguce osjetiti ritam. Znas sta, nemoguce mi je zagledati se u prokletu tacku, ne znam zasto onda pricam o muzici?! Nemoguce je uraditi bilo sto. Osim misliti. Da, to mogu. Slika ispred je uvijek zamrljana, tako da cesto spustim kapke i zamislim cistu sliku materije u okruzenju, samo da bih se mogao snaci pri malo slozenijim radnjama. Sve je mnogo prljavo. Niti jedna stvar nema svoju boju, granice predmeta nestaju u silini kretnji prevladavajucih boja, koje se neprestanu napadaju. Volio bih da je svijet jednobojan, tako bar ne bih nista vidio. Tako bih dostigao smiraj. Da, jednobojan – poput albina.

Kazaljke u kugli (vol.2)

Prste je savio tako da su oblikom podsjećali na upitnike. Prislonio ih je na uši. U tom času se začuo zvuk sličan lelujanju limene ploče.

-U mozgu mi je.

-Šta ti je tu?

-Ploča. Pomjerila mi je mozgovne vijuge u stranu, uspjela je zapjeniti likvor. Sada siječe sve strane svoje skliske površi.

Pokušao sam odvojiti njegove ruke od glave, no situacija se tek tad pokazala u svoj svojoj ozbiljnosti: preda mnom je klečao zagnjili čovjek,  ubuđale glave i zelenih noktiju. Vršci prstiju su bili zadebljani i zelenom sluzi pričvršćeni jedni za druge. Izgledao je poput larve, zahvaćene u bjeličasto vezivo, što ga drži na ovom mjestu. Prostor satne kugle bivao je posebnim zbog čestica svjetlosti, što su vješto ispunjavale kuglu sjenkama kazaljki i ovih, napola klonulih, tijela.