Kazaljke u kugli (vol. 5)

Čovjek u satnoj kugli sjedi na zgužvanom papiru skupljenih nogu, i gniječi si koljena jedno o drugo. Suvišno razmišlja o svojoj suvišnosti, jer ako je već suvišan, suvišno je i svako njegovo razmišljanje.

On ne vjeruje u promjene, jer zna da ih može izbjeći. Ako ih je moguće izbjeći, one nisu suštinski važne, dakle, suvišne su. Promjena je uskogrudan zor o vremenu. Ne biti suvišnim značilo bi učestvovati u promjeni. U sebi, ovaj čovjek osjeća nepreglednu slabost i zgrčena koljena mu počinju klecati. Drhtaj se širi. Šake mu se kreću jedna prema drugoj, nokti mu se dotiču i ubrzo čujem tiho kuckanje njihovih površi u nešto smirenijem ritmu. Koljena, potom i ostatak njegovog tijela, prate taj nametnuti šum. Sjene njegovih prstiju ne razlikuju se od sjena satnih kazaljki.

ff65e47d316b45d5358ce09de0c4dac6
Frank Auerbach, “Head of Leon Kossoff” (1956)
Advertisements

Misao za M

Da si pročitao Crnu Kuglu, znao bi da ne volim klišee. Kako bih se odbranila od njih, koristim termin patetično. Patetično je u mojoj glavi najčešće jednako Štulićevom nešto snažno, doista vrijedno, akcija koja pokreće stvari, a koju ja izbjegavam jer sam beznadežan cinik. 

Misao

Pogled mi se čini izgubljenim jer većinu vremena imam osjećaj da mi pauk korača po kapcima. Susreću me neke iznenadne sumnje i ne znam da li da im vjerujem. (Ne znam jesi li to ti, volio bih da jesi.)

Anksioznost se javlja kada je odbrambeni sistem oslabljen, dozvoljavajući da se osećanje koga se plašimo približi nivou svesti, kaže Artur Džanov.

Pišem jer vjerujem da sam dosadan dok govorim.

Ne mogu iskreno pisati o događajima iz vlastitog života. Kad bih to mogao, vjerovatno bih više vremena trošio na govorenje, a ne na pisanje. Pišem u muškom rodu jer mi to jezik naprosto omogućava, time naglašavam jaz između riječi i stvari.

Želim još reći da je ovo vjerovatno najgora Misao koju sam ikada napisao, upravo zbog upadljive rasparčanosti teksta. Zapravo, Misli mi nikada nisu bile priče. Nisam skroz načisto s tim.

 

Citat na drumu

Velika primalna scena je onaj najrazorniji događaj u životu deteta. To je onaj trenutak ledene, kosmičke usamljenosti, najgorče od svih otkrovenja. To je trenutak kada dete otkriva da nije voljeno onakvo kakvo jeste i da nikad neće ni biti. 

– Artur Džanov, Primalni krik