Kazaljke u kugli (vol. 7)

Pod limenim obrubom su se počeli širiti zvučni talasi, koji uskoro ispuniše cijeli prostor kugle. Usprkos tome što se zvono oglasilo, kazaljke se nisu pomjerile. Čovjek u satnoj kugli je počeo gegati svoje tijelo prema osvijetljenom dijelu poda, primjetno izbjegavajući sjene kazaljki:

-Znam o čemu razmišlljaš. Kazaljke se ne miču – sjene im se miču.

-To znači da samo ti znaš koliko je sati.

Koliko je sati? Svijet s vanjske strane kugle zna koliko je sati. Sjenama se vrijeme ne mjeri.

-Postoji li vrijeme ako se ne mjeri?

-Opet ne shvaćaš. Vrijeme ti može otići, stopama toliko lakim da ne ostavljaju trag za sobom. Stoga ga moraš pratiti. Sjenama se vrijeme prati.

U tom času sam zaćutao, budući da mi se desni kapak počeo blago tresti pa sam bio primoran sklopiti desno oko, usljed čega se javio novi problem, a ticao se lijevog oka, koje je inače lijeno i kroz koje jako slabo vidim. Tako mi se desna zjenica uvijek kreće nekoliko časaka brže od lijeve zjenice. S obzirom na to, kojim oko bih ja tačno trebao pratiti vrijeme? Postavivši sebi ovo pitanje, shvatio sam da sjene nemaju oči; tako usputna i logički konsekventna misao me ipak nagnala da se pitam: zašto sjene nemaju oči? Koliko je moja sjena moja i da li bih ju mogao umjetno napraviti, dakle sjenu istog oblika kakvo ima moje tijelo, od tijela koja nisu ja? Međutim, ukoliko bi moja sjena imala oči, one bi bile jedinstvene, bile bi moguća negacija evolucije, liešene nemilosrdne sukcesije evolucionog procesa. Možda baš iz tog razloga sjene prate vrijeme i ne mogu ga mjeriti.

-A kuda se kreće to vrijeme, koje sjene prate pogledom?

-Po zakrivljenim zidovima kugle. U leglu sjena i mrtvih tijela pauka.

Advertisements

Citat na drumu 

I was standing outside myself trying to stop those hangings with ghost fingers… I am a ghost wanting what every ghost wants-a body-after the Long Time moving through odorless alleys of space where no life is, only the colorless no smell of death…Nobody can breathe and smell it through pink convolutions of gristle laced with crystal snot, time shit and black blood filters of flesh.

  • William S. Burroughs, Naked Lunch

Citat na drumu

Smrt autora. Fuko, Bart i drugi prognozirali su smrt autora (ili, još konkretnije, autorstva) kao znak književnog postmoderniteta. (…) Njegov legitimitet kao tvorca produkta veoma je diskreditovan: knjiga pripada svima, ili makar estetski pripada čitaocu i, premda autor piše delo i uzima novac za njega, njegova pozicija unutar dela izgubila je relevantnost, relevantnost koja je samo društvena i pravna uloga (vlast mora nekoga da okrivi ako knjiga nešto žestoko zabrlja). Stoga, literatura više nije skup dela nego mehanizama koji učestvuju u njenoj produkciji, na isti način kao što ekonomija nije serijska proizvodnja robe nego ceo niz praksi koje se odnose na razmenu, višak vrednosti i potrošnju. Zbilja, ove stranice ispisao je jedan od mnogih zombija.

  • H. F. Gonsalo, Filozofija zombija

Misao (music is your special friend) 

Grupu Smak sam počela slušati u prvom razredu gimnazije. Sjećam se da je mama nekome rekla kako je najljepši koncert na koji je ikad otišla bio Smakov oproštajni koncert u Sarajevu, mislim 1980. godine ili tad nekad. Tako sam uopće saznala za tu grupu. O Morrisonu i Štuliću mi je pričala neprestano, mislim da su to jedina dvojica muzičara čije su je biografije u pristojnoj mjeri zanimale; no Smak nije često spominjala. Ona više voli Stefanovskog od R. Mihajlovića Točka, tako da sam ‘Gipsy Magic’ slušala od svoje pete godine, ali ‘Blues u parku’ nisam. Ne mogu se sjetiti koja je Smakova prva pjesma koju sam čula. Obično pamtim takve stvari. Vjerovatno se radilo o ‘Šumadijskom bluesu’. Ipak se sjećam trenutka kada sam prvi put čula ‘Bisku 2 (blues)’, za koju je neko na YouTube-u napisao da je prva Smakova kompozicija (nisam provjeravala tačnost toga). Muziku i tekst je uradio Točak, ali je također i otpjevao. Maloprije sam otišla na stari blog i vidjela da sam tu pjesmu objavila u aprilu 2012. godine pa sam prilično sigurna da je taj 10. april dan kad sam je prvi put čula i kada mi je to postala najdraža Smakova pjesma. Kasnije se to promijenilo, i dan danas mi je ‘Tegoba’ ipak najnaj.  

Smak je bio moj prvi susret sa progresivnim rockom (možda se neko ne bi složio sa ovim žanrovskim određenjem). Potom sam počela slušati King Crimson i Soft Machine. Mama mi je otkrila Wishbone Ash, sjajan bend za kog ne zna dovoljno ljudi. Ipak,  nakon Smaka je najveće otkriće bio Buldožer. Brecelj mi je ubjedljivo najljepši vokal koji sam ikad čula (možda i Belew iz King Crimsona). Buldožer se pojavio prije svih tih pank/njuvejv bendova i donio satiru na najljepši mogući način u muzičke tekstove. Primjetan broj njihovih pjesama zvuče zapravo kao radio-drame (npr. Najpogodnije mjesto ili Dobro jutro madam Jovanović). Takvu količinu satire sam poslije jedino susrela kod Vis Idola, Zabranjenog pušenja i u tekstovima Mileta Kekina. No, niko nije tako dobar kao Buldožer. 

Ali, ovo je trebao biti post o Smaku, stoga:

Ovaj blues pevam ti ja, da znaš. 

Misao

Nećeš me naći. Nema me. Nisam tu. Ne možeš da mi priđeš. Ne možeš da me pomirišeš i ne možeš da me zagrliš. Nema nas. Lebdimo umorni. Ja sam slobodna. Ja sam izgubljena. Ja sam slomljena. Vrtimo se. Padamo. Tonemo. Volimo. Patimo. Ličimo. 



Zamisli da ovaj navod ne izgovara Luna u Crnom bombarderu, već tvoja sjena samom tebi. Ponekad se vrijeme poput krvi gruša na ivicama ušnih školjki i ostaje tu, zaboravljeno.