Misao

Lukava kretnja mraka, dok se provlači ivicom prozorskog okvira kroz staklo, samo je dio hazardnih igara vremena. Prekriveno sjenama, vrijeme daje privid postojanja u koje vjerujem uprkos tome što znam da ono ne biva na način na koji ja bivam. Kad smo kod toga, uopće nisam siguran da postoje različiti načini bivanja, Heideggerove tzv. egzistencijale. Nacrtaj mi granicu na kojoj jedan egzistencijal završava, a drugi počinje. Jer, ako se bivati može na više načina, onda se svaki od njih prema drugom načinu bivanja odnosi kao prema svojoj negaciji (kontrarnost, kontradiktornost itd). Možda kazujem da vrijeme biva radi jednostavnosti (zapravo, antropocentrizma kom ne mogu umaći), a stvar je zapravo u tome da vremenu ne mogu pripisati odliku bivanja. Možda vrijeme radi nešto što ja nikada neću moći, što ja površno prepoznajem kao egzistenciju, a da ona to zapravo nije. 

P. S. Frazu hazardne igre sam ukrao Danilu Kišu.