Citat na drumu 

Potonji tekst sam našla na fb stranici Kuriozitet. Uživajte 🙂 

​Američki psiholog Dejvid Rozenhan je 1973. godine javnosti prezentovao svoj čuveni eksperiment pod nazivom “Biti normalan na ludim mestima”. Taj događaj je izazvao velike kontroverze u naučnim krugovima i umnogome uzdrmao psihijatrijsku struku dovodeći u pitanje validnost njenih osnovnih načela. Sam eksperiment se sastojao iz dva dela. U prvom je Rozenhan okupio sedam potpuno zdravih osoba bez ikakve psihijatrijske dijagnoze, a koje su sa njim na čelu, imale zadatak da se dobrovoljno prijave u osam različitih psihijatrijskih ustanova, izigravajući mentalno obolele osobe.
Žaleći se lekarima uglavnom kako čuju uznemirujuće glasove u glavi, svih osam “pacijenata”, uključujući Rozenhana je uspešno odglumilo simptome i svih osam pacijenata je primljeno u različite ustanove, pri čemu je njih sedam dobilo dijagnozu shizofrenije, a jedan manično-depresivne psihoze. Tokom boravka u bolnicama koji je potrajao između 7 i 52 dana, svako od njih je imao zadatak da, bez ikakvog skrivanja, u svesku detaljno beleži ponašanje kako osoblja, tako i drugih pacijenata. Naročito je zanimljivo da su pravi pacijenti, od kojih se očekuje da su u blagom raskoraku sa realnošću, prema njima mahom bili sumnjičavi i osoblju tvrdili da je reč ili o novinarima ili o nekakvom eksperimentu, na šta osoblje, kao što se može pretpostaviti, nije nimalo obraćalo pažnju. Štaviše, da stvar bude komičnija, pojavu da ti pacijenti redovno nešto zapisuju u svoje sveske, osoblje je tumačilo kao vid patološkog ponašanja, tj. kao još jedan od dokaza njihovog poremećaja.
Kako eksperiment ne bi pošao naopako i kako ubačeni pacijenti ne bi doveka ostali iza brave, u pripravnosti je stajao tim advokata koji je trebalo da interveniše budu li stvari krenule nepredviđenim tokom. Ipak, za tim nije bilo potrebe, jer su po dogovoru, kako bi bili pušteni, svi učesnici u eksperimentu posle izvesnog vremena počeli da se ponašaju normalno tvrdeći svojim lekarima kako više ne osećaju nikakve simptome. Lekari su u to i poverovali, samouvereno konstatujući da je došlo do tzv. “remisije” odnosno ublažavanja simptoma, tako da su pacijenti bez problema privremeno otpušteni iz bolnica. 
Kada je “pukla bruka” i kada je šira javnost saznala za ovaj skandal, mnoge institucije i pojedinci od struke su pokušali da ospore i omalovaže ovaj eksperiment, u čemu se naročito istakla jedna bolnica koja je javno izazvala Rozenhana da joj pošalje svoje “pacijente”, tvrdeći da se takav propust kod njih ne može desiti. Izazov je sa oduševljenjem prihvaćen, nakon čega je sklopljen dogovor da u narednih nekoliko meseci Rozenhan krišom pošalje svoje pacijente, kao što je uradio i u prethodnim slučajevima. Time je otpočeo i drugi deo eksperimenta. Pomenuta bolnica je u periodu trajanja eksperimenta od 193 nova pacijenta čak 83 označila kao sumnjive, ponosno verujući da je razotkrila sve uljeze. Međutim, ako je prvi deo eksperimenta uzdrmao psihijatrijsku struku, onda je drugi deo eksplodirao kao bomba onog trenutka kada je Rozenhan javnosti saopštio da tokom čitavog “eksperimenta” u navedenu bolnicu nije poslao niti jednog jedinog pacijenta.

Advertisements

Citat na drumu (in the skyline of hell)

Ah, moonlight
It's hard to believe it
And it's harder to need it
But so easily wanted

Pretty machines
Expensive magazines
I've been tricked into buying quite a number of things
Yeah, bullshit and dreams
Urban ease, it means I always leave taunted
And you think you're a modern person
You think that you can ignore
Silent isolation, my emancipations
In the same place you get yours
Oh, whiskey sips are piling while my secrets escaped
In the skyline of hell there are no fire escapes

Punk songs, I thought that they were different
And I thought that they could end it
No, no it was a deception
Well, the number of tears
And the number of beers were dried out and accounted
For a number of years
But these days I fear that my window was just a reflection
Still, you think that you're not a servant
You think that you can avoid
The stylish institution, worshiping illusions
Things you thought you could destroy
Oh, crowded loud and crimson was my view from the pit
I was wild, I was weird, I was shackled to it

One time, it's so easy the fourth time
But this side of the shoreline, we've already recovered
Pretty machines
Expensive routines
Buttedand obstructed quite a number of things
Believe me, it's harder to feel
These days it's harder to suffer
And you think you're a modern person
Think you can watch something change
And move on without you
Side by side with doubt you
Listen to the world exchange
Oh, conversation starters over various meets
In the skyline of hell where the tired retreat.

(S)Misao #4

Kada se kaže (kada @ssium kaže 🙂 ) da ideja i smisao zahtijevaju objekt, a da bit nema taj poriv, onda se zapada u područje dodira ontologije i teorije spoznaje. Teorija spoznaje bi rekla: da, ideja je uvijek ideja nečega i smisao je uvijek smisao nečega, no sama bit je lišena odnosa sa objektom. Ipak, i kada kažemo smisao i kada kažemo bit, ono o čemu pričamo su zapravo ideja smisla i ideja biti. Prema tome, ideja je krovni pojam kog nužno ne moramo naglašavati (pa zato govorimo prosto “smisao”, a ne “ideja smisla”). Ovdje se također opet vraćamo pitanju o skupu svih skupova – kada kažemo ideja ideje, je li ideja sama sebi objekat i da li je to protivrječno, ili se radi o jezičnoj igri? (Na ovom mjestu nastupa ontologija i kaže:) Je li ideja ideje također ideja? Jer, šta bi drugo mogla biti? Ukoliko prihvatimo uobičajenu definiciju ideje, koja bi ideju odredila kao “sadržaj misli”, onda je ideja ideje također ideja i tu bi se završila priča o ideji po sebi. Da li bi? Je li “ideja ideje” pojam jednak pojmu “ideja po sebi”? Ako i postoji ideja po sebi, znači li to da je to ideja lišena objekta? Sada dolazimo do ključnog dijela: da li je bit ideje da se odnosi na neki objekt?

Da bi ideja bila smislena, ona mora da se odnosi na neki objekt, makar to bio opći pojam ideje. No, u sintagmi “ideja ideje”, imaamo sljedeći slučaj: imamo ideju, čiji je objekt ideja; ali se postavlja pitanje, šta je objekt te “druge” ideje. Dakle, imamo li “ideju ideje nečega” ili “ideju ideje ideje”? I da li bi se u ovom drugom slučaju ovaj niz nastavio do u beskonačnost?

Kada govorimo o biti biti ili smislu smisla, opet smo u opasnosti da dobijemo taj beskonačan niz. Shodno tome, mislim da sam previdjela jednu stvar na koju su me @ssium i @Magicar napomenuli: kada sam uspostavila sintagmu “smisao smisla”, podrazumijevala sam da je smislu moguće pridodati objekt. Naravno da je moguće reći “smisao nečega”, ali se radi o tom da bih se trebala vratiti na samu sposobnost smisla (i biti) da budu odlike nekog objekta. Postoji li smisao bez objekta? Da li je ideja smisla zapravo smisao lišen objekta ili je smisao smisla da se odnosi na neki objekt? Da li, kada kažem “smisao smisla”, mislim na smisao nekog pojedinačnog smisla nekog objekta ili “smisao smisla” znači “smisao ideje smisla”?