Citat na drumu 

Da se izrazim uctivo: jebenog izlaza nema.Ja znam sta znaci posasaviti.

Pre cu da crknem negoli da tamo odem.

Ali prvo treba da vidim da li ja to bas tamo idem.

Treba da naucim da ne trepcem pred svojim strahovanjima.

Moram da cujem sta ja to vristim. 

Moram da upamtim sta ja to sanjam.

– M. Z. Danijelevski, “Kuca listova”

Advertisements

Misao (I came to disappear)

Imanje Sofijinih roditelja se pruzalo duz cijele obale jezera. Njihovu kucu sam prvi put vidjela u ranu jesen, kada se pozutjelo lisce jos klatilo na granju, nesigurno o namjenama nadolazeceg, hladnog vjetra. 

Sofija me docekala nasmijesenog lica i bijelih obraza, pod kojima su se nazirale krivudave niti kapilara. Drhtavim rukama rece mi da udjem i za mnom se vrata, kao od vjetra, zatvorise. Povela me do salona, a ja sam pazljivim koracima utiskivala pete u blijede i razvucene tepihe. Sjele smo i Sofija utom rece kako ce Mama brzo sici. Potom je ustala i nemirno spustila iglu na gramofonsku plocu ne bi li razbila napetost koju je jedino ona osjecala. 

Na trenutak mi se ucinilo kako cujem skripu stepenica, te sam se vec pripremila za docek Sofijine majke. Primijetivsi moje nespretne kretnje, Sofija odlucno ustade, rasiri usta i ruke prema praznom prostoru ispred sebe i zagrli tu nakupljeni zrak. 

“Divno izgledas danas, Mama!”, iskreno rece Sofija. Potom okrenu svoje ozareno lice prema meni i napravi mig, kojim mi je htjela reci da bih sad vec trebala ustati i pokusati ne biti toliko nepristojna. Ustadoh, blago savih koljena i usrdno pozdravih Sofijinu mamu, tog duha s kojim cu se u narednim danima sve cesce susretati, najcesce u Sofijinom prisustvu, a ponekad i bez nje. Odlucila sam prihvatiti Sofijin mali svijet, uci kroz rascjep koji mi je ona pokazala i vidjeti o cemu se tu zapravo radi. Zabavljala sam se tom idejom sjene koja prolazi preko blijedih i razvucenih tepiha i iskrzanih tapeta, zamisljala sam je i odnosila se prema njoj kao jednom od likova iz mojih prica. 

Pao je prvi snijeg. Tog jutra je Sofija usla u moju sobu obucena u pidzamu, upitno me pogledala i nijemo izasla. Ustala sam i krenula za njom. Ujednacenim ritmom koraka sisla je niz stepenice i nastavila koracati sve do jezera. Putem je kupila kamenje i punila njime dzepove pidzame. “Mama zeli da dodjem do nje, Greta, zeli da me zagrli”, rece mirnim glasom. Obala jezera je vec bila blizu. Sofija se nije obazirala na moje ruke koje su htjele da ju zaustave. A onda sam joj sve rekla. Rekla sam joj da njene majke nema, da mora izaci iz ove kuce, da mora pobjeci, pobjeci od aveti natrag u zivot. Krenula sam prema njoj kako bih joj pruzila ruku, no njena drhtava stopala su se nastavila kretati unatrag, prema obali i ona se okliznula. Bijeli mrlju njene pidzame voda je brzo izbrisala. Voda je sve odnijela. 

maj, 2016. 

Misao (šta ću ja u svemu tome) 

Beskrajno se skanjujem dok pričam i krećem se praćen blagim trzajima pri svakom koraku. Takav manir sluti na opće oklijevanje. Usljed prolaska danjih časova čujem odjek tuđih glasova, glasova gotovo neznanih ljudi, i gledam ih kako mi gužvaju riječi i rečenice, moj vlastiti govor i moje pismo. Sve je teže prisvajati stvari i pristajati na norme što se lažno nazivaju slobodom, na norme koje nikada nisam morao iskusiti da bih prepoznao prisutnu nedorečenost, dakle površnost. Prije ili kasnije dolaze do kraja neobznanjene primjedbe za moj nemilosrdan stav prema mediokritetstvu i shvaćam da društvo traži kompromise, a nikakav princip, osim tog principa prosječnosti. Učinak toga je da javna svijest nudi više odgovora nego pitanja. U glavi ti se nalaze odgovori na pitanja koja nikad nisi postavio, ideje za koje ćeš biti previše lijen da ih logički objasniš. Ali, ja nisam lijen i to uopće nije pohvala. To je nagovještaj svijesti koja, ako i nešto zanemari, zna da je to zanemarila. To nije pohvala jer nema veze s moralom. Neprestano razmišljam o nedorečenosti ove Misli.  

Misao 

Kroz sve prozore vidim samo riječi. Svaki čovjek je književni lik, možda tek nakupina riječi koja se vuče od jedne do druge glave i nudi usputnu utjehu.Biti promatrač svog života znači izbjeći banalnost.