Misao (šta ću ja u svemu tome)

Beskrajno se skanjujem dok pričam i krećem se praćen blagim trzajima pri svakom koraku. Takav manir sluti na opće oklijevanje. Usljed prolaska danjih časova čujem odjek tuđih glasova, glasova gotovo neznanih ljudi, i gledam ih kako mi gužvaju riječi i rečenice, moj vlastiti govor i moje pismo. Sve je teže prisvajati stvari i pristajati na norme što se lažno nazivaju slobodom, na norme koje nikada nisam morao iskusiti da bih prepoznao prisutnu nedorečenost, dakle površnost. Prije ili kasnije dolaze do kraja neobznanjene primjedbe za moj nemilosrdan stav prema mediokritetstvu i shvaćam da društvo traži kompromise, a nikakav princip, osim tog principa prosječnosti. Učinak toga je da javna svijest nudi više odgovora nego pitanja. U glavi ti se nalaze odgovori na pitanja koja nikad nisi postavio, ideje za koje ćeš biti previše lijen da ih logički objasniš. Ali, ja nisam lijen i to uopće nije pohvala. To je nagovještaj svijesti koja, ako i nešto zanemari, zna da je to zanemarila. To nije pohvala jer nema veze s moralom. Neprestano razmišljam o nedorečenosti ove Misli.