Misao

Nebo je prozračna, bjeličasta masa, što zaklanja obzor i suzbija dah. Ako pogledaš pomnije u takvo jednolično beskonačje, vidjet ćeš nakupine zgužvanih paučina, čije niti sijeku krila odavno klonulih ptica. Njihove krike čujem jednom dnevno, samo na čas, kad se svijet mukom pokloni nebu. Tada čujem te krike, prepoznatljivu odu nijemosti.

Misao

Iskrivljeni osmijesi su, prosto, nacrtani uzasi.
Ljudi nastoje promatrati sopstvo kroz kljucaonicu, umjesto da otvore vrata. Jer, niko ne zeli niti pomisliti na mogucnost postojanja jos jednih vrata na ivici priprosto osvijestene sobe.
Nepreciznost je uzrokovana zeljom za prikrivanjem. Jos uvijek se pitam ima li potrebe za objasnjavanjem stvari koje nisam duzan objasniti i da li ustinu jeste prirodno doslovno pricati drugima o sebi? Upitnici ponekad mutiraju u usklicnike. Postoji mogucnost obratnosti ovakvog odnosa. Ljudi namecu svoja misljenja kao apsolute, neumorno govoreci i trazeci odobrenje. Sjecam se kada mi je to prvi put palo na um: odobrenje, a ne objasnjenje.
Misli se sada malo manje rasipaju po putu. Slobodoumne kreacije jos vise potamnjuju stvarne, objektivne radnje. Ostaju ove moje Misli i price, ostaje Crna Kugla u meni koji jenjavam. Ljudi opet zele da pricaju sa mnom i ja, jos jednom, cekam da shvate. Problem je, mozda, u tom sto ostajem vjeran svojoj percepciji i sto zasigurno budalasto zvuci kada pricam o, s njihove strane, prizeljkivanim stvarima. Strukturnost njihovih blebetanja ide tek do raznovrsnih jadikovki. I sve je to tako nebitno, i sve te price su tako bezumne. Sve je vec pripremljeno za ocekivane potomke svijeta, svaka misao je osigurana unutar granica radikalnosti.