Uncategorized

Misao (proci ce za tren)

I thought of killing myself multiple times yesterday. I leaned too close to the cars, I walked on the edge of pavements, I touched the wall near the river with my hip. I'm not kidding. No one noticed anything. I will not endure in this world. I wish to leave it and everyone I know, for I am not strong enough to deal with anything. I do not think anything really matters, you just choose something and make it matter, but you secretly know it's all very hollow. And you yourself are hollow.

My own words aren't as important as they used to be. I'm thinking of writing only about characters that are frozen – like frozen birds which the protagonist would hold and keep in his arms but the ice would never melt and he'd have eventually become frozen as well. Then this frozen planet would drain the colour out of every being and it's core would crack – a black, rotten core underneath the ice. This is my vision of the world. This is my vision of myself. Ugliness.

Standardno
Uncategorized

Misao

Ja sam čovjek koji preskače sve rupe na pločniku. Ja sam onaj koji ne dodiruje takve rascjepe. Dovoljno je tek da ih ugledam sa odredjene udaljenosti i prepoznam njihov uzrok. Ja nikad ne zapadam u iskušenja. Ne ostajem slijep niti za jedan rascjep. Ja sam onaj koji prvi ugleda zeleno svjetlo na semaforu. Moja pažnja je tu i sada, ali i tamo i onda, istovremeno ili u neprimjetnoj sukcesiji. Dok prelazim ulicu, pazim da mi gornji rub tene dotiče bijele pruge tačno po njihovim ivicama. Ja sam čovjek skupljenih ramena i kičmenog stuba koji će se vjerovatno jednog dana saviti do granice pucanja. Ja sam čovjek koji pred svijetom krije dlanove pod uvijek hladnim prstima i tako čuva svoju imaginarnu vrijednost koja se zove identitet. No, vrijednost se uspostavlja usporedbom sa nečim drugim i tu se krije klica trivijalnog. Primjetno je da ja znam da se tu krije klica trivijalnog i u tom znanju je moja sloboda.
Svi pogledi koje sam ikad vidio skliznuli su u banalnost, pritisnuti frojdijanskom ideologijom potisnutih želja. Potrebno je  pogledati se u ogledalo u potpuno mračnoj sobi. Ovo nije didaktična poruka, ovo je tek blijeda metafora kojom njegujem sebe kao snoba. Trivijalnost je zapadanje u etikete, kakva je etiketa snob. Ja sam čovjek koji iznese jedan stav i potom ga opovrgne jer je svjestan ograničenosti tog stava.  Još je jedna rupa na pločniku preskočena. Rupe zapravo i nisu toliko zanimljive. One su zabava za banalnosti. Nijedna rupa nije tunel u novi svijet. Ove metafore postaju pretjerano lako razumljivim pa pomišljam da su i one trivijalne. Ako je unutar trivijalno uređenog sistema moguće reći nešto što nije trivijalno, znači li to i da je sama ta izrečena stvar zapravo trivijalna sa šireg aspekta stvari, budući da trivijalni sistem dopušta da ona bude izrečena? Ako ne postoji smisao, ne postoji ni razlika između trivijalnog i netrivijalnog. No, ta razlika mora da postoji, inače ja o njoj ne bih razmišljao. Ne radi se o tome da sam ja sebični pripadnik ljudske vrste koji misli da je centar svemira, već prosto o tome da me ne uzbuđuju stvari koje neke druge ljude uzbuđuju. Te rupe na pločniku i sam pločnik su mi već dosadili. Volio bih da je pločnik paralelni svijet u kom žive ljudske sjene. Sjene su neovisne o rupama. Pitam se, imaju li sjene oči?

Standardno
Uncategorized

Citat na drumu

And death shall have no dominion.

Dead man naked they shall be one

With the man in the wind and the west moon;

When their bones are picked clean and the clean bones gone,

They shall have stars at elbow and foot;

Though they go mad they shall be sane,

Though they sink through the sea they shall rise again;

Though lovers be lost love shall not;

And death shall have no dominion.

And death shall have no dominion.

Under the windings of the sea

They lying long shall not die windily;

Twisting on racks when sinews give way,

Strapped to a wheel, yet they shall not break;

Faith in their hands shall snap in two,

And the unicorn evils run them through;

Split all ends up they shan't crack;

And death shall have no dominion.

And death shall have no dominion.

No more may gulls cry at their ears

Or waves break loud on the seashores;

Where blew a flower may a flower no more

Lift its head to the blows of the rain;

Though they be mad and dead as nails,

Heads of the characters hammer through daisies;

Break in the sun till the sun breaks down,

And death shall have no dominion.

 

 

  • Dylan Thomas, “And Death Shall Have No Dominion”

 

Standardno