Misao (vrijeme okrutnih cuda)

Zastao sam na raskrizju potresen mislju da je svaki korak koji sam dosad napravio otisao u nepovrat. Propitivao sam strategiju kretanja od trenutka u kom sam krocio u labirint, no sumnjicavost prema samom sebi dovela me do ovog stanja oklijevanja.

Zidovi su ovdje visoki i njihova sjecista ukrasena ostrim kitnjastim konusima. Sporadicno cujem zvizduk vjetra kroz puste hodnike, no tog jutra zvizduk koji mi je stigao do uha bio je mnogo tisi nego inace, ritmican i pomalo bojazljiv. Necija sjena doprla mi je do tijela. Digavsi pogled, za uglom utece blijeda ljudska prilika. Kada sam dosao do raskrizja, docekao me opreznog pogleda i nastavio zvizdati. Upitao sam ga da li je pronasao ogledalo, no moje pitanje ga nije pretjerano omelo dok je nastavljao koracati niz hodnik. Njegova koza bila je jednolicno bijela, na njoj nisam mogao uociti niti jednu krvnu zilu. Nakratko je zastao sa zvizdanjem i hitrim pokretom ispravio prste a potom ih skupa s dlanovima skrio pod dugim rukavima. Nastavio sam ga pratiti u uvjerenju da je mozda pronasao ogledalo. Nakon nekog vremena sam mu dotakao rame u nadi da ce se zaustaviti i reci mi gdje ide. Covjek se doista okrenuo, no u casu u kom sam skinuo ruku sa njegovog ramena osjetio sam koliko mu je gruba povrsina koze. Na jagodicama mi je ostao par bijelih ljuski.

– Da li si nasao ogledalo? Jer, ako nisi… necemo moci zaustaviti kretanje stepenica i.. i necemo nikad izaci odavdje.

– Samo ogledalo nije portal, kao sto mislis.

– Da? Pa onda.. ja ostajem ovdje.

– Odustajes? Vec?

– Pa ako nema ogledala, ne vidim kako cemo izaci odavdje.

Pruzio mi je ruku da ustanem i nastavio zvizdati. Govorio je tise no sto je zvizdao, no glas mu je bio istovjetno ostar sa sklonoscu prekidanja samog sebe kada je najglasniji. Gutao je pojedine slogove. Dotad skrivene dlanove otvorio je sirom prema meni. Bili su potpuno bijeli, no s druge strane sake sam primijetio sitne crne zile pod tankom kozom. Spletovi nerava bili su zgusnuti u sliku lobanje. Polagano je za nama stizao vjetar i mogao sam cuti kako im se zvizduci ispreplicu. U daljini sam cuo skripu stepenica sto se pomjeraju.

– Opet sam zakasnio.

– Stigli smo tacno na vrijeme.

Hodnik u kom smo se nalazili tada licio je na svaki drugi hodnik u labirintu. Barem na svaki u kom sam bio. Koliko sam hodnika uopce vidio? Da li je moguce da sam se sve vrijeme kretao u istom hodniku? Dok sam stajao zaokupljen ovim pitanjima, jedva sam primijetio da se svjetlost u hodniku naglo smanjuje. Cula se opet skripa stepenica, sto nije bilo logicno. Kao da je vrijeme pocelo brze prolaziti?

Podigao sam pogled i iznad ugledao visoku kupolu, na mjestu gdje je prije bio ravan strop. Bijeli covjek stajao je ispred mene s rukama ispruzenim prema kupoli. Duz cela mu je sada bila usjecena debela crna vena.  Zjenice su mu se pocele siriti po ocnim dupljama sve dok ih nisu u potpunosti preplavile. Njegovo lice pocelo je kopniti. Koza mu je curila niz kosti, pod sobom obnazivsi lobanju. Dugi rukavi i ostatak odjece tonuli su duboko u bijelu kozu, koja je od vrata nagore pocela prekrivati sve veci dio glave, oblikujuci dva istaknuta siljka, nalik na glavu neke zvijeri. Iz centra kupole poceo se siriti krug, otkrivajuci ljubicasto nebo s druge strane. Iza ledja ovog stvorenja rasirise se ogromna krila.

Bijeli zmaj je vec odletio, no za sobom je na tlu ostavio ogledalo, polozeno prema otvorenom nebu. Kupole je do sada vec nestalo, mogao sam jasno vidjeti to ljubicasto nebo nada mnom, ali ne i svijet u koji cu uskoro krociti.

Advertisements

Misao (every living creature, Donnie)

Sakriven iza okna u satnoj kugli, promatram čovjeka kako korača s jedne ka drugoj strani trga. Iza njegovih peta, pruža se duga napuklina, mada se čini kako mu ledeni pločnik pretjerano ne odvlači pažnju. Čovjek zastaje prije no što je prešao trg, sada je na samoj ivici mog vidokruga. Zagledan u tačku pred svojim nogama, ne uzmiče se nazad niti usmjerava pogled u smjeru onoga što izgleda da očekuje. Njegovi dlanovi šire se i združuju u malo gnijezdo, i ovaj čovjek sasvim spreman u svoje naručje prima palog goluba. Duž napukline u ledu potom pada još ukupno pet ptica. Gledam kako im tijela tupo, te u pravilnim razmacima dotiču led. Čovjek se naglo okreće, uzima preostale ptice k sebi i ostaje stajati na sredini trga. Okreće se, traži pomoć.

Oklijevam izaći vani. Neka nađe sklonište, kao što sam ga i ja sebi sinoć našao, inače bih pao i sledio se poput svih ovih golubova. Ovdje i nema mjesta za dvojicu ljudi… Ako izađem, ujutro će, umjesto jednog ljudskog leša, naći dva.

Promatram ga i dalje. Do sada su pale ptice prekrile većinu trga. Odnedavno ih je prestao  skupljati u njedra. Izlazim vani. Sklanjam smrznuta tijela ptica ispred sebe. Figura onog čovjeka mi se postepeno povećava pred očima. Primjećujem da mu se tijelo klati. Barem nisam uzalud izašao.

– O-ovoj su se samo krila bila smrznula kad je pala.

– Pođite sa mnom.

– Samo jednu, volio bih spasiti samo jednu… Gle, kako im moja toplina ništa ne znači. Još mogu pomjerati prste, znači da ima krvi u njima! Zašto ne mogu da se istope…

– Mrtve su već odavno. Ali mogu vas odvesti u sklonište…

– Jesam li ja… Ja nisam bolji od mrtvaca za njih!

– Ma ne…

– Mrtav sam, zar ne?!

Čovjek je počeo plakati. Sjedam ispred njega. Volio bih da stane. Na ovaj ili onaj način da prestane jecaj što mi navire u grudima. No – gledam njegove suzne oči – uskoro će i od tih kapi nastati led. Posmatrat ćemo uplakane zjene jedan drugome, sve dok nam se pogledi ne slede, dok ne dočekam posljednji trzaj njegovog kapka, i on mog.

Misao (over my head)

Ja bolje pisem nego sto govorim. Svako malo porazim samog sebe zbog ove okolnosti. Izgovarati rijeci znaci nuzno skrenuti paznju na sebe u trenutku govora. Pisanje mi dopusta suvislost misli i iskrenost. Samo kad pisem, dosljedan sam samom sebi, inace bar u nekoj mjeri lazem da bih se odbranio od reakcija koje smatram suvisnim. Brinem se da ce paznja ljudi dok govorim isceznuti velikom brzinom i da bi bilo puno bolje da napisem ono sto trenutno govorim. Volio bih da si ne pridajem ovoliko paznje. Volio bih da je moja prisutnost nevidljiva.

Citat na drumu

“Najradikalniji fetišizam, fetišističko odbacivanje, Kristeva smješta u sam jezik: ‘Ali zar upravo jezik nije naš krajnji i neodvojivi fetiš? Jezik koji počiva baš na fetišističkom nijekanju (‘znam to, ali ipak’, ‘znak nije stvar, ali ipak’, etc.) defnira nas u našoj suštini govornoga bića. Kao utemeljitelj, možda se jedino fetišizam ‘jezika’ ne da analizirati.’ Kristeva locira fetišističku dimenziju  jezika u implicitno nadilaženje jaza koji razdvaja riječi (znakove) od stvari: ‘Znam da su riječi samo znaci bez imanentnog odnosa prema stvari koju označavaju, ali ipak… (vjera u njihov magični utjecaj na stvari).'”