Znakoviti susreti sumnjive vrste

Priča „Znakovi“ Andrićev je film noir. Njen fabularni tok je prost, sastojeći se od naoko  bezrazložno bizarnog susreta dvojice muškaraca u jednoj od zajedničkih prostorija nedođijskog hotela. Narator priču započinje odričnom rečenicom: Ničim se ne može dovoljno objasniti ta čamotinja, ta samoubilačka tuga palanačkih hotela, ni slabim komforom, ni sumnjivom čistoćom, ni rđavim ukusom. Sukladno tipu rečenice, njome se odriče sve ono što ju istovremeno gradi. Toj

metodi čitalac svjedoči i nekoliko redaka kasnije: Takve jedne večeri, u takvom jednom hotelu desilo se i ovo moje poznanstvo za koje se takođe ne može kazati da je prijatno, ali svakako nije ni obično ni svakidašnje.
U sažetoj formi bi se ova naratološka tehnika mogla predstaviti parolom „nije da nije, ali nije ni da nije“. Osnovna odlika takve tehnike je deridijanski princip
odlaganja. Saopštavajući čitaocu da se „tuga palanačkih hotela“ ne može objasniti svim čime se nastoji objasniti, narator sugeriše da sve te navedene odlike tuge palanačkih hotela doprinose gradnji značenja sintagme „tuga palanačkih hotela“, istovremeno dokazujući čitaocu da
 se značenje te sintagme obogaćuje odričnom naratološkom tehnikom uprisutnjavanja odsutnog. Naravno, isti slučaj rasta značenja se dešava u drugoj citiranoj rečenici, ovog puta s pojmom „poznanstvo“. Bitna namjera ovakvog načina pripovijedanja je ostvarenje komunikacije teksta sa čitaocem na način da, u konačnici, čitalac tačno zna na koji tip palanačkih hotela i nesvakidašnjih  poznanstava narator misli, bez da je u mogućnosti dati definiciju pa ni preciznije određenje  pojmova „palanački hotel“ i „nesvakidašnje poznanstvo“. Sugovornik Andrićevog junaka je profesor V, ili mu se barem tako predstavio. Narator o njemu zaključuje da se po fizičkom izgledu usklađuje sa svim ostalim hotelskim okružjem: Sve je na njemu bilo ovlaš i otprilike obešeno i prikačeno, kao na slepcu. U nastavku, očito uvodne riječi profesora V. u predstojećem razgovoru narator nudi u formi slobodnog neupravnog govora:
Srećan je, kaže, što mu se pruža inače retka prilika da se porazgovara sa pametnim čovekom, a za mene zna da sam pametan, jer je moje ime pročitao u „Psihološkoj reviji“, koju on čita, iako je sam matematičar po struci, a već nekoliko godina penzionisan pre vremena.
Koristeći se ovim tipom govora, narator ostavlja glas profesora V. u lebdećem stanju između: fizičkog zapisa tog glasa u vidu zvučnih talasa, koji su tog dana doprli do ušnog bubnjića sugovornika profesora V; profesorove namjere onim što je rekao; naratorovog sjećanja o sadržaju  profesorovog govora; naratorove namjere prilikom pripovijedanja o onom što je profesor V. rekao. Prema tome, za daljnje čitanje priče „Znakovi“, čitalac bi
 se u slučaju citirane rečenice mogao zapitati da li ju narator navodi da bi opravdao motiv profesora V. da sa Andrićevim junakom zapodjene razgovor; da li ju navodi kako bi rekao nešto više o sebi; da li ju navodi u slobodnom neupravnom govoru kako bi sugerisao ne utisak profesora V. o njemu, već utisak koji je on (narator) dobio o profesoru pa slobodni neupravni govor zapravo simulira odjek profesorovih riječi u naratorovoj svijesti. Ukoliko se pretpostavi da je citirana rečenica bremenita svim ovim mogućnostima, koje se u njoj realizuju, nudi se zaključak da upotreba slobodnog neupravnog govora u ovom slučaju naraciju Andrićevog junaka obznanjuje kao
 deridijansko otvoreno polje tragova. Konkretno se radi o tragovima govora i glasa njegovog sugovornika, profesora V. Tragovi glasa se odnose na fizički dokaz govora profesora V, koji se ispoljava slobodnim neupravnim govorom putem specifične strukture rečenice, iz koje iščitavamo ritam, čak i ton kojim je profesor govorio. Ta ista struktura rečenice nam omogućava prepoznavanje tragova profesorovog govora, no ovaj put više obraćamo pažnju na odabir riječi i redoslijed, nego na njihov fonološki efekt.
Životna zgoda profesora V, koju je naumio ispričati svom iznenadnom sugovorniku, bi se olako mogla nazvati trivijalnom. Šta da vam kažem? Nije da nije trivijalna, ali nije ni da nije. Profesor priča o primadoni Katarini Maranskoj, koju krivi za svoj upropašćeni život. Katarina je  bila prva žena u koju se profesor V, uz vlastito dopuštenje, zaljubio. Nakon niza krivo  protumačenih znakova, profesor V. je umislio da su osjećanja obostrana, što je prouzrokovalo neočekivanu količinu samokuraženja s njegove strane. Cijela stvar se završila susretom s policijom, nakon što je profesor po ko zna koji put kucao na vrata Katarininog stana.  Narator pušta svog sugovornika da priču ispriča u upravnom govoru. Takva okolnost omogućava čitaocu da neposredno svjedoči profesorovom pogrešnom tumačenju znakova. I dalje ne shvatajući šta mu se zapravo desilo, te bivajući potpuno sigurnim u svoju interpretaciju Katarininih osjećanja, profesor skončava priču pitanjem:
Razumete li bar tu zagonetku?
Pojam „zagonetke“ se u ovom slučaju odnosi na stanje u kom je profesor htio da našoj obostranoj ljubavi dam jedan zakonit i častan oblik, (a) ona (Katarina) neće. Slučaj profesora V. se svodi na čovjeka koji pogrešno tumači znakove, te nelogičan ishod tog pogrešnog tumačenja doživljava kao zagonetku. Sagledana ovako, priča profe
sora V. nije trivijalna – trivijalne priče vam može ispričati  bilo ko, ličnost naratora takvih priča svedena je na tip. Također, profesor V. postavlja pravično pitanje neobjašnjivog razloga zbog kog njegovo tumačenje znakova biva manje vrijednim, štaviše pogrešnim, u odnosu na neko alternativno tumačenje, recimo ono koje je Andrićev junak uzeo za ispravno.
Sa sigurnošću možemo reći da Katarina nije imala namjere koje joj je profesor V. pripisao. Iz njenih postupaka su se mogle iščitati njene stvarne namjere, ali i bilo koje druge namjere, budući da je čin iščitavanja prepušten svakom svjedoku Katarininih postupaka. Prema tome, njeni  postupci su se izložili otvorenom polju tumačenja, gdje je jedan njen postupak u sebi sadržavao trag nekog sasvim drugog, profesoru važnog postupka. Drugim riječima, u Katarininoj gesti treptanja očiju je profesor prepoznao znak (u tome mu je, nije na odmet spomenuti, pomogao i radni kolega, čiju šalu profesor nije uspio prepoznati). Katarinina gesta je postala znak tako što se izložila profesorovom pogledu, tj. dopustila je sebi da ima svjedoka i time se objektivizirala u vanjskom svijetu. Ta objektivizacija je skončala upisivanjem dodatnih značenja, koja Katarinina gesta uopće nije inicijalno sadržavala. Sintagma „nije da nije, ali nije ni da nije“ u sebi sadrži veznik „ali“, koji ispred i iza sebe ima potpuno jednake iskaze, no čiju jednakost odlaže svojom naravi suprotnog veznika. Dakle, nije da profesor nije pogrešno protumačio znakove (znači, pogrešno ih je protumačio), ali nije tačno ni da to JESTE uradio.
 Nakon što smo shvatili šta nije tačno da se nije i jeste desilo, pitamo se: šta se desilo? Odgovor je u posljednjoj rečenici „Znakova“, posljednjem pogledu naratora na  pojavu profesora V:
Oči su mu bile oborene, usta stegnuta, i celo lice odavalo je čudan izraz, nasmejan i pobednički, kao kod čoveka koji lukavstvom uspeva da prevari i zaobiđe opasnog protivnika.
Advertisements

One thought on “Znakoviti susreti sumnjive vrste

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s