Uncategorized

Misao (Šum #2)

Sjedim u cosku i petama pritiscem pod. Mozda se meni smiju. Pokusao sam sa deranjem i sa saptanjem, niko se nije osvrnuo na to. Ako izadjem iz sobe, nakon nekoliko koraka necu ni cuti njihov smijeh. On ce mozda zaista utihnuti usljed odlaska moje smijesne pojave.

Zasto nisam cuo salu? Prekasno sam stigao, usao sam na velika dvokrilna vrata… Sada vidim na svakom zidu u ovoj sobi po jedan takav portal. Mislim da cu pokusati izaci na ovaj koji mi je najblizi.

Kada sam dodirnuo zakljucana vrata, ucinilo mi se da je neciji smijeh na tren zastao. Okrenuo sam se ne bih li prepoznao to jedno lice koje se dozvalo svijesti, no moja kretnja kao da je prouzrokovala nesto drugaciju reakciju. Sve zvanice u dvorani su se pocele kretati prema tavanskom otvoru. Cekao sam da se vrata otvore i iz njih izadje saljivdzija veceri.

Vrata se jesu otvorila, ali prema dole – niz njih je padala sjena koja fizikalno ne bi trebala biti tu. Iz otvora se potom spustilo uze. Pri dnu je bilo zavezano tako da je podsjecalo na nevjesto svezana vjesala, koja bi se lako mogla razvezati.

Nijemo sam promatrao gomilu kojoj je mali otvor na dnu uzeta sluzio kao stepenica pri penjanju na tavan. Kada se posljednja osoba uspela uz uze, vrata su se pocela njihati. Smijeh se vise nije cuo, samo ta skripa tavanskog okna.

Standardno
Uncategorized

Misao (Šum, #1)

Nisam cuo salu pa nisam mogao da se nasmijem. Spustio sam pogled kako bih izbjegao prizor grcanja vilica usljed bjesomucnih napada smijeha. Usisavali su kisik u sebe. Tepih na podu u kog sam odlucio zuriti do kraja veceri bio je poprilicno stanjen – neki dijelovi su bili toliko izlizani da se kroz njih mogao nazrijeti pod nabrekao od vlage. Smijeh nije jenjavao i vec me pocela boljeti glava od njega. Nikoga oko sebe nisam mogao pitati da mi isprica salu jer su im oci bile cvrsto zatvorene i suzne. Nisu me culi od vlastitog smijeha. Bol u mojoj glavi kao da je dosao i do stopala. Ocutio sam krhktost cijelog mog tijela, kao da je najednom postalo u cjelosti bolesno, kvarno. Truli pod ispod tepiha bio je tamno obojen – zamisljao sam da je prekriven dzinovskom modricom koju trenutno potresa bol od silnog smijeha.

Svi su se i dalje smijali. To me podsjetilo na E. A. Poeovu pricu o covjeku koji umre hipnotiziran, pitao sam se da li je to moj trenutni slucaj – zatocenost u jednom trenutku koji se saplice o samog sebe.

Standardno
Uncategorized

Citat na drumu

“Vise necu odgovarati na pitanja. Pokusat cu takodjer vise ih sebi i ne postavljati. Moci ce me pokopati, vise me nece vidjeti na povrsini. U medjuvremenu cu si pripovijedati pripovijesti, budem li mogao. To vise nece biti ista vrsta pripovijesti kao nekad, i to je sve. Te pripovijesti nece biti ni lijepe ni ruzne, u njima vise nece biti ni ruznoce, ni ljepote, ni zara, bit ce one gotovo bez zivota, kakav je i njihov tvorac. (…) Ovaj put znam kamo idem. To vise nije noc odnekad, od neki dan. Sada je to igra, igrat cu se. Dosad se nisam znao igrati. Zelio sam se igrati, ali znao sam da to nije moguce. Cesto sam unatoc svemu pokusavao. Upalio bih sva svjetla, pazljivo gledao oko sebe, zapocinjao igru s onime sto bih vidio. (…) Mozda cu se ponovno naci napusten kao nekoc, bez igracaka, bez svjetlosti. Tada cu se igrati posve sam, gradit cu se kao da se vidim.”

  • S. Beckett, Malone umire

 

Standardno