Oči smo prošili sa vrlo tankim čačkalicama, koje smo prethodni dan ljuštili i tanjili. Pripremio sam za svaki slučaj tri, i dobro sam uradio, jer su mi prve dvije pukle. Crno inje se držalo na okupu, u sitnim sferičnim nakupinama, no bijelo je bilo poprilično rastezljivo i stoga teško za oblikovanje.
Čovjek mi je rekao da ćemo oči zašiti za sjene tek kad padne mrak. Pomislio sam da je razlog tomu izvjesna manipulacija izvorom svjetlosti: lampu ćemo prema tijelima postaviti tako da nam sjene budu velike, da budemo džinovi u tom drugom svijetu. Međutim, stvarni razlog je bio praktične prirode. Naime, obličje sjene najvjernije je njenom nosiocu u mraku (stoga i najstabilnije), kada se sjena spaja sa okolnom tminom i kada zapravo prekriva pripadajuće joj tijelo, poput plašta, poput crnog pokrova. Da bismo u isti čas ispustili naše sjene, čovjek i ja smo si istovremeno zašivali oči od inja na kožu. Nismo ih šili preko naših očiju, već na ušne školjke. Oči smo i skrojili prema veličini ušiju, koje su nam sada bile najpogodniji dio tijela za orijentaciju i šivanje obruba.
Čačkalice nam pri tom nisu pomagale, no ja sam se srećom sjetio metalnih kopči na svojim čizmama. Problem koji sam imao inače prilikom rukovanja očima od inja jeste što im se zjenica nije mogla pričvrstiti uz bijelo inje, već je stalno klizila s jednog na drugi kraj oka. Moja sjena će barem imati širi obzor od mene, pomislio sam. Uši su mi pri tom pomalo krvarile. Kapljice je, bar mislim, upijala zjenica. Stalno sam ju osjećao kako udara u iglu.
Trenutak u kom smo zamijenili mjesto s našim sjenama podsjetio me na jednu scenu iz filma Donnie Darko. Donnie je inače moj najdraži filmski lik, i to malo ljudi zna. Zapravo, mislim da to nikad nikom nisam ispričao. On i ja smo gotovo identični.
Uglavnom, mislim na scenu u kojoj Donnie promatra kako iz svakog od njegovih ukućana izlazi bezbojna bujica plazme, cjevastog oblika kojim zadire u okolni prostor polaganim ritmom. Pretpostavljam da moja sjena uobičajeno osjeća svoje plazmasto tijelo, no meni je taj njen svijet donio tek nekakav tup osjećaj. Kao da mi je svaki organ umoren, i kao da je jedino živo tkivo koje drži te mrtve organe na okupu moja koža. Volio bih da sam osjetio strah ili bilo šta u tom trenutku naglog otupljenja, no baš sam, poput Donnieja, nakrivio usne u cinični smješak i pomislio – uspjeli smo. Opasnost sam pretvorio u žudnju.
Odozdo, svijet je bio nekako druge boje. Moja sjena je, sada ujednačene sive boje koja se caklila na svjetlosti, bila iznad mene, gledala me naprežući uši, a potom je ugledala i čovjekovu sjenu. Moje tijelo od plazme se nije pomjerale sve dok sjena ne bi napravila neki nagli pokret rukom ili digla nogu uvis.
-Mi smo sada sjene, zar ne? Ili kako to ide?
-Mi smo poprimili neke od njihovih odlika, da.
-Kako to… imaju li one neki vid inteligencije?
-Da, i one su poprimile neke naše odlike. Mada…
-Čuju li nas one sada?
-Ne, kao što i mi njih inače ne čujemo.
-O čemu one inače pričaju ako inače nemaju inteligenciju?
-Pa… uglavnom se dozivaju ako se neka od njih izgubi u tami.
-Ozbiljno?
-Poprilično.
-Hoćemo li se mi izgubiti nekako u tami?
-Vratit ćemo se, ako se i izgubimo.
-Da, ali… šta se desi u međuvremenu?
-Eh pa, moramo prvo naći vrijeme.