Uncategorized

Muk vremena #4

Moja sjena me nije slušala. U ovom obrnutom svijetu, ja sam morao pratiti nju. Kada sam se počeo kretati protivno svojoj volji, tek mi je pala na pamet slutnja da se nikada neću vratiti u svoje prvotno stanje. Za sad to sigurno ne mogu, obzirom da… Vremena nema? Možda ću zauvijek ostati sjena. 

Sjene su nam koračale ujednačenim ritmom. Gledao sam im u prišivene oči, zjenice su kružno puzale po bjeloočnicama, neovisno o pravcu kretanja. Kao da su nastojale sakupiti čitavu širinu trenutnog obzora u jednoj tački svijesti. Moje plazmasto biće lagano je klizilo po drvenom podu satne kule. Najednom sam shvatio da nemam čulo mirisa. Nije da je bilo prijeko potrebno za moje trenutno stanje, no bez njega se okolni prostor činio praznim, praznim od vremena, nisam mogao namirisati vlagu poda, niti suhoću zidova. Možda u svijetu sjena prosto ništa ne miriše.

Onaj čovjek do mene je sklopio oči i nije ih otvarao sigurno nekoliko minuta. Pomislio sam da spava, no mislim da je ipak čekao. Sjene su se zaustavile pred vratima sobe, i okrenule prema staklenom oknu na kom se nalazio satni brojčanik. Počele su naglo trčati, a ja sam osjetio da mi je tijelo postalo još lakšim. Pitao sam se gdje ću otići jednom kad sjene skoče kroz staklo. 

Sunce, ili nešto što je ličilo na njega, je bilo plave boje. Njegov rub sijao je blijedo, nekom lakom purpurnom bojom. Led oko mene izgledao je sasvim obično, vani više nije bilo inja i mogao sam sasvim neometano kliziti po cesti, imun na hladnoću. U daljini su sve ledene površine imale onaj isti purpurni odsjaj. Svijet je postao jedna džinovska, smrznuta modrica. 

-Jesu li boje drugačije kad si sjena?, pitam čovjeka koji je napokon otvorio oči. 

-Ne. Tvoj vid i vid tvoje sjene su kompatibilni, zato smo im i mogli načiniti oči. Razlika je u ostatku ustrojenosti tijela živog bića i tijela njegove sjene. Na primjer, sjene mogu izdržati ovoliku hladnoću. 

-Dakle, koristimo ih da bi se mogli kretati? 

-Tačno. Inje koje smo našli u satnoj kugli počelo je nagrizati moju sjenu, no brzom reakcijom smo ju uspjeli spasiti od većih ozljeda. 

-Inje onda posjeduje neku vrstu inteligencije? Ili pak samo instinktivno napada sjene koje imaju pristup njegovom svijetu? 

-Inje svakako instinktivno djeluje. Ono je tek jedan praktičan pokušaj prevencije. 

-A zašto inje ne želi da sjene uđu u njegov svijet? Jer će ponijeti nas sa sobom? Šta mi sad ustvari radimo? Gdje idemo? 

-Najprije idemo vidjeti da li je Umbra uspio da uradi isto što i mi. 

-Ko je sad… 

-Nadam se samo da mu nisu izjeli sjenu. 

Prošli smo trg i ušli dublje u grad. Svaka ljudska riječ odbijala se od glatku površ leda i nestajala u zimskom zraku. Eho joj je brzo jenjavao u ovoj beskrvnoj praznini. Skrenuli smo u sporednu ulicu i počeli se penjati prema Koševu. Stigli smo do raskrsnice, kad se pred nama, u svoj toj bjelini modrog odsjaja, ukazala jedna crna kuća na malom brdu. Krenuli smo prema njoj. Izgledala mi je kao da se u njoj desio požar. Ne sjećam se da mi je ranije zapala za oko pa sam pretpostavio da je požar izbio nedavno. Moguće je da se Umbra, koji vjerovatno ovdje živi, zaštitio od leda – vatrom. 

Prošli smo kroz kapiju i brzo došli do vrata vile. Tu nas je dočekao Umbra. Njegova pojava mi je pojasnila ranije čovjekove brige oko toga da je Umbrina sjena izjedena. Mada je izgledao čovjekoliko, nije potrebno ni pretjerano oštro oko da primjeti sivi veo koji mu je prekrivao cijelo tijelo. Većinu vremena, Umbra izgleda kao običan čovjek, no na trenutak se, usljed nekog hitrog, iznenadnog pokreta, veo odlijepi od njegove kože. Zapravo izgleda kao neki mnogo moćni štit. 

Ovo je sve što sam mogao zaključiti iz svog prvog susreta s Umbrom. Kasnije ću još, ne baš iznenađeno, primijetiti kako mu se, kad je posebno uznemiren, kad je bijesan, na ušima ocrtaju oči, poput onih koje ima moja sjena. 

Standardno
Uncategorized

Misao

Odlutam, ponekad se na pola smijeha zaustavim. Sacekam da se zivot od mene odvoji. Onda ga posmatram, i ljude u njemu, kao narativ o nekom strancu s kojim se ne mogu sazivjeti.

Odlutam, ponekad zamisljam kako mi kozu nagriza budj. Otresem sa sebe taj zeleni prah, a on mi se krisom zalijepi za poneku nevoljku suzu.

Odlutam, ponekad osjetim nelagodu i krivicu, kada stvari ne idu po planu. Kao da sam uljez u kljucnom cinu neke drame s kojom se ne mogu sazivjeti.

Odlutam, ponekad nemam hrabrosti da nesto prozivim.

Standardno