Uncategorized

Muk vremena #5

Umbrino lice imalo je ozbiljan izraz, osim nehotičnih trzaja kutova usana. Mislim da je isprva bio bijesan na mene, ili pak na onog čovjeka koji mi je otkrio njegovo skrovište i tajnu oživljavanja sjena. Nisam znao da li je Umbrina kuća uopće sigurno mjesto. 

Koračali smo prema blagovaonici. Umbra je sve vrijeme pričao. 

-Tvoj sjena je poput plašta. Čuva te u svom okrilju. 

-A-ali… recite mi jednu stvar: imaju li sjene svijest različitu od moje? 

-Svijest sjene čine usnule misli. Sjena nema čula poput život tijela, stoga nema ni direktno iskustvo stvarnosti. Stoga, ona ne može prikupljati novo znanje koje bi probudilo njenu svijest. 

-Hm, a kada je sjena zaspala? 

-Kada je pala na tlo, zakačivši se za tvoje pete. Kao što vidiš, moja sjena stoji stameno uz mene. Osluškujem joj misli, i ona moje. Tvoje sljedeće pitanje će se vjerovatno ticati razlike između tih misli… Stvar je u tome da uspravna sjena koristi sadržaj mojih snova, kako bi usnule misli oblikovala u sjene. Stoga ja oko sebe odavno već srećem sjene raznih predmeta, građevina i različitih prizora iz mojih snova. Najčešće se radi o građevinama, kao što možeš zamisliti, njihove sjene je najlakše oblikovati. 

Međutim, stanje materijalnog svijeta je trenutno ovakvo jer je nečijasjena uspjela formirati nešto što nijedna sjena prije nje nije uspjela… Oblikovala je sjenu čovjeka. 

-Aha. Niste mi još samo objasnili zašto sjene uopće oblikuju stvari iz naših snova i uvode ih u materijalni svijet. 

-Vrlo dobro opažanje. Posao sjene je da oblikuje predmete iz snova i potom ih smješta u materijalni prostor, pridružujući ih materijalnim predmetima. Tako se ti predmeti nehotice mijenjaju, tako se održava ravnoteža između svijeta snova i opipljivog svijeta. U protivnom bi nastao prevelik jaz između naše mašte i stvarnosti… Izgubili bismo orijentaciju. Nemoj me pogrešno shvatiti, taj jaz vječno postoji, no sjene nam skreću pažnju s njega. 

Sve što mi je Umbra ispričao sumnjičavo sam smještao u nekakav kauzalni niz koji je od mene iziskivao mnogo više vjere nego trezvenosti. Odlučio sam da je za sada najbolje da šutim i pustim ga da otkrije što mu je na umu.   

-Pratiš li me? Dakle, nečija sjena je uspjela oblikovati čovjeka. Ne znam kome je ta sjena pridružena. Sve što zasad znam je da je oblikovanje tog čovjeka dovelo neku formu usnule, umrtvljene svijesti u živi, fizički svijet, a to je nedopustivo. Ta svijest se sada bori sa našim svijetom u koji je nasilno došla. Nadam se da je samo zbunjena i da nam ne želi zlo. Ovaj led i muk oko nas, i ovo inje… oni su simptomi njenog košmara.

Standardno
Uncategorized

Misao (o utisku o predstavi “Nigdje nikog nemam”)

Promatrao sam beznađe pred sobom i otad sam svuda oko sebe počeo uviđati njegove žaoke. Slutio sam i ranije da je prisutno u mom okruženju, da hodimo kroz isto vrijeme i prostor, no sada sam napokon ugledao njegovu blijedu facu, vilicu obješenu, zaleđenu u času tromog krika. Oči su mu sitne jame, kapci su mu odsječeni.

Kako sada mogu pričati o ičemu drugom do li o tom času u kom sam spoznao beznađe? Nekim ljudima sam ispričao sve o mom iskustvu, o žaokama, o beskrvnom licu. Zastao im je pogled, ali samo na tren, od te spoznaje kao da im je koža postala nešto bljeđa, gotovo providna, nisam mogao dokučiti imaju li im oči tačku fokusa u tom trenutku. Kao da su otkrili naličje svog lica, bila je to ona ista faca od ranije – faca beznađa.

Skrenuli su si pažnju vrlo brzo, odveć hitro, od svega što sam im rekao. Tako se radi sa svim dobro poznatim, ličnim traumama – svjedočiš njihovim događajima na stotine puta u svom sjećanju – kao da na stotine puta gledaš svoj suicid – i ta repeticija ti donosi smiraj. Počeli su pričati o nečemu sasvim trivijalnom, odlučili su zanemariti značaj onog što su čuli.

Njihova besćutnost samo je dokaz postojanosti beznađa. Ona sebe brani frazom “ideja nije baš dobro izvedena pa ni jasna, stoga nema veze s realnošću”. Ti neki ljudi kojima sam se ispovjedio okrenut će potom svoja leđa brzo, odveć hitro, i reći će nešto kao “treba malo više da živiš”. Ja ću čekati, strpljivo u strahu i nadajući se, da im se vilice neće skoro objesiti.

Standardno