Uncategorized

Muk vremena #4

Moja sjena me nije slušala. U ovom obrnutom svijetu, ja sam morao pratiti nju. Kada sam se počeo kretati protivno svojoj volji, tek mi je pala na pamet slutnja da se nikada neću vratiti u svoje prvotno stanje. Za sad to sigurno ne mogu, obzirom da… Vremena nema? Možda ću zauvijek ostati sjena. 

Sjene su nam koračale ujednačenim ritmom. Gledao sam im u prišivene oči, zjenice su kružno puzale po bjeloočnicama, neovisno o pravcu kretanja. Kao da su nastojale sakupiti čitavu širinu trenutnog obzora u jednoj tački svijesti. Moje plazmasto biće lagano je klizilo po drvenom podu satne kule. Najednom sam shvatio da nemam čulo mirisa. Nije da je bilo prijeko potrebno za moje trenutno stanje, no bez njega se okolni prostor činio praznim, praznim od vremena, nisam mogao namirisati vlagu poda, niti suhoću zidova. Možda u svijetu sjena prosto ništa ne miriše.

Onaj čovjek do mene je sklopio oči i nije ih otvarao sigurno nekoliko minuta. Pomislio sam da spava, no mislim da je ipak čekao. Sjene su se zaustavile pred vratima sobe, i okrenule prema staklenom oknu na kom se nalazio satni brojčanik. Počele su naglo trčati, a ja sam osjetio da mi je tijelo postalo još lakšim. Pitao sam se gdje ću otići jednom kad sjene skoče kroz staklo. 

Sunce, ili nešto što je ličilo na njega, je bilo plave boje. Njegov rub sijao je blijedo, nekom lakom purpurnom bojom. Led oko mene izgledao je sasvim obično, vani više nije bilo inja i mogao sam sasvim neometano kliziti po cesti, imun na hladnoću. U daljini su sve ledene površine imale onaj isti purpurni odsjaj. Svijet je postao jedna džinovska, smrznuta modrica. 

-Jesu li boje drugačije kad si sjena?, pitam čovjeka koji je napokon otvorio oči. 

-Ne. Tvoj vid i vid tvoje sjene su kompatibilni, zato smo im i mogli načiniti oči. Razlika je u ostatku ustrojenosti tijela živog bića i tijela njegove sjene. Na primjer, sjene mogu izdržati ovoliku hladnoću. 

-Dakle, koristimo ih da bi se mogli kretati? 

-Tačno. Inje koje smo našli u satnoj kugli počelo je nagrizati moju sjenu, no brzom reakcijom smo ju uspjeli spasiti od većih ozljeda. 

-Inje onda posjeduje neku vrstu inteligencije? Ili pak samo instinktivno napada sjene koje imaju pristup njegovom svijetu? 

-Inje svakako instinktivno djeluje. Ono je tek jedan praktičan pokušaj prevencije. 

-A zašto inje ne želi da sjene uđu u njegov svijet? Jer će ponijeti nas sa sobom? Šta mi sad ustvari radimo? Gdje idemo? 

-Najprije idemo vidjeti da li je Umbra uspio da uradi isto što i mi. 

-Ko je sad… 

-Nadam se samo da mu nisu izjeli sjenu. 

Prošli smo trg i ušli dublje u grad. Svaka ljudska riječ odbijala se od glatku površ leda i nestajala u zimskom zraku. Eho joj je brzo jenjavao u ovoj beskrvnoj praznini. Skrenuli smo u sporednu ulicu i počeli se penjati prema Koševu. Stigli smo do raskrsnice, kad se pred nama, u svoj toj bjelini modrog odsjaja, ukazala jedna crna kuća na malom brdu. Krenuli smo prema njoj. Izgledala mi je kao da se u njoj desio požar. Ne sjećam se da mi je ranije zapala za oko pa sam pretpostavio da je požar izbio nedavno. Moguće je da se Umbra, koji vjerovatno ovdje živi, zaštitio od leda – vatrom. 

Prošli smo kroz kapiju i brzo došli do vrata vile. Tu nas je dočekao Umbra. Njegova pojava mi je pojasnila ranije čovjekove brige oko toga da je Umbrina sjena izjedena. Mada je izgledao čovjekoliko, nije potrebno ni pretjerano oštro oko da primjeti sivi veo koji mu je prekrivao cijelo tijelo. Većinu vremena, Umbra izgleda kao običan čovjek, no na trenutak se, usljed nekog hitrog, iznenadnog pokreta, veo odlijepi od njegove kože. Zapravo izgleda kao neki mnogo moćni štit. 

Ovo je sve što sam mogao zaključiti iz svog prvog susreta s Umbrom. Kasnije ću još, ne baš iznenađeno, primijetiti kako mu se, kad je posebno uznemiren, kad je bijesan, na ušima ocrtaju oči, poput onih koje ima moja sjena. 

Advertisements
Standardno
Uncategorized

Misao

Odlutam, ponekad se na pola smijeha zaustavim. Sacekam da se zivot od mene odvoji. Onda ga posmatram, i ljude u njemu, kao narativ o nekom strancu s kojim se ne mogu sazivjeti.

Odlutam, ponekad zamisljam kako mi kozu nagriza budj. Otresem sa sebe taj zeleni prah, a on mi se krisom zalijepi za poneku nevoljku suzu.

Odlutam, ponekad osjetim nelagodu i krivicu, kada stvari ne idu po planu. Kao da sam uljez u kljucnom cinu neke drame s kojom se ne mogu sazivjeti.

Odlutam, ponekad nemam hrabrosti da nesto prozivim.

Standardno
Uncategorized

Muk vremena #3

Oči smo prošili sa vrlo tankim čačkalicama, koje smo prethodni dan ljuštili i tanjili. Pripremio sam za svaki slučaj tri, i dobro sam uradio, jer su mi prve dvije pukle. Crno inje se držalo na okupu, u sitnim sferičnim nakupinama, no bijelo je bilo poprilično rastezljivo i stoga teško za oblikovanje. 

Čovjek mi je rekao da ćemo oči zašiti za sjene tek kad padne mrak. Pomislio sam da je razlog tomu izvjesna manipulacija izvorom svjetlosti: lampu ćemo prema tijelima postaviti tako da nam sjene budu velike, da budemo džinovi u tom drugom svijetu. Međutim, stvarni razlog je bio praktične prirode. Naime, obličje sjene najvjernije je njenom nosiocu u mraku (stoga i najstabilnije), kada se sjena spaja sa okolnom tminom i kada zapravo prekriva pripadajuće joj tijelo, poput plašta, poput crnog pokrova. Da bismo u isti čas ispustili naše sjene, čovjek i ja smo si istovremeno zašivali oči od inja na kožu. Nismo ih šili preko naših očiju, već na ušne školjke. Oči smo i skrojili prema veličini ušiju, koje su nam sada bile najpogodniji dio tijela za orijentaciju i šivanje obruba. 

Čačkalice nam pri tom nisu pomagale, no ja sam se srećom sjetio metalnih kopči na svojim čizmama. Problem koji sam imao inače prilikom rukovanja očima od inja jeste što im se zjenica nije mogla pričvrstiti uz bijelo inje, već je stalno klizila s jednog na drugi kraj oka. Moja sjena će barem imati širi obzor od mene, pomislio sam. Uši su mi pri tom pomalo krvarile. Kapljice je, bar mislim, upijala zjenica. Stalno sam ju osjećao kako udara u iglu.  

Trenutak u kom smo zamijenili mjesto s našim sjenama podsjetio me na jednu scenu iz filma Donnie Darko. Donnie je inače moj najdraži filmski lik, i to malo ljudi zna. Zapravo, mislim da to nikad nikom nisam ispričao. On i ja smo gotovo identični.

Uglavnom, mislim na scenu u kojoj Donnie promatra kako iz svakog od njegovih ukućana izlazi bezbojna bujica plazme, cjevastog oblika kojim zadire u okolni prostor polaganim ritmom. Pretpostavljam da moja sjena uobičajeno osjeća svoje plazmasto tijelo, no meni je taj njen svijet donio tek nekakav tup osjećaj. Kao da mi je svaki organ umoren, i kao da je jedino živo tkivo koje drži te mrtve organe na okupu moja koža. Volio bih da sam osjetio strah ili bilo šta u tom trenutku naglog otupljenja, no baš sam, poput Donnieja, nakrivio usne u cinični smješak i pomislio – uspjeli smo. Opasnost sam pretvorio u žudnju. 

Odozdo, svijet je bio nekako druge boje. Moja sjena je, sada ujednačene sive boje koja se caklila na svjetlosti, bila iznad mene, gledala me naprežući uši, a potom je ugledala i čovjekovu sjenu. Moje tijelo od plazme se nije pomjerale sve dok sjena ne bi napravila neki nagli pokret rukom ili digla nogu uvis. 

-Mi smo sada sjene, zar ne? Ili kako to ide? 

-Mi smo poprimili neke od njihovih odlika, da. 

-Kako to… imaju li one neki vid inteligencije? 

-Da, i one su poprimile neke naše odlike. Mada…

-Čuju li nas one sada? 

-Ne, kao što i mi njih inače ne čujemo. 

-O čemu one inače pričaju ako inače nemaju inteligenciju?

-Pa… uglavnom se dozivaju ako se neka od njih izgubi u tami. 

-Ozbiljno? 

-Poprilično. 

-Hoćemo li se mi izgubiti nekako u tami? 

-Vratit ćemo se, ako se i izgubimo. 

-Da, ali… šta se desi u međuvremenu?

-Eh pa, moramo prvo naći vrijeme.

Standardno
Uncategorized

Muk vremena #2

Sanjao sam da sam slijep. Oko sebe sam vidio samo bijelu boju. Cijeli san protekao tako što sam sebi postavljao jedno pitanje, iznova i iznova: šta misliš, jesi li slijep ili mrtav? Ako sam slijep, bjelina je tu samo zbog nekog vela koji mi je prekrio oči. Ako sam mrtav, bjelina je stvarna. Poprilično površno rezonujem u snovima. Potom sam počeo plakati i shvatio da nemam šaka ni ruku kojima bio obrisao suze. Onda sam dobio osjećaj da padam, kao da mi se pod glavom otvorila jama u koju ponirem. ispod mene je sve i dalje bilo bijelo.

Cijeli dan me boli glava. Spavao sam poprilično ukočeno, jer je plan bio da šerpu sa injem držim zagrljenu pod dekom. Inje je izgledalo identično kada sam se probudio, ali je smrdilo na trulež. Smrad je bio i pomalo slatkast. Ja nisam vonjao, a nije ni onaj čovjek, prišao sam mu dok je spavao. Cijela stvar je bila čudna i pomislio sam kako previše vjerujem ovom čovjeku za kog ne znam ni kako je preživio.

Još uvijek je spavao, a ja nisam znao šta da radim s onim injem. Dosad je očito da to samo izgleda kao inje. Nisam htio da ga diram, moglo bi mi se zalijepiti za prste. Mislio sam da će se do jutra otopiti ili tako nešto. Utom se čovjek probudio. Oči mu nisu imale onu bjeličastu mrenu – bile su crne sa krvavim bjeloočnicama. Pomirisao je šerpu i nasmješio se.

-Odlično! Možeš li negdje naći iglu?

-Zašto? Šta ćete sad uraditi?

-Sada ćemo isplesti oči od ovog.

-Šta?! Šta se desilo sinoć?

Možda sam ja malko puk'o. Pričam ili s praznim prostorom, ili s mrtvacem.

-Vidio si da su mi oči već bile zaražene. Toplota tvog tijela bila je dobar zdravi provodnik kako bi se ćelije koje se nisu uspjele vezati umrtvile. Vonj koji možeš udahnuti znak je da se infekcija iz mog oka povukla natrag s malim dijelom mog mrtvog tkiva koje sada smrdi.

-To nema smisla. Inje u vašim očima nema veze s ovim u šerpi.

-Svo inje je prekrivalo moju sjenu i već se uvezalo tako da obnaša živi organizam. Ovaj dio koji mi je bio u očima najsnažniji je dio tog organizma. Kada je on umro, počeo je truliti i ostatak inja.

-Ovo, sigurno, nijeinje?

-Ali liči na njega. Ko ih može razlikovati?

-Kako mi sad od ovog pravimo… oči?

-Dakle, „inje“ povezano sa mrtvim tkivom mojih očiju čini dovoljno jako vezivno tkivo da možemo napraviti kvalitetne oči.

Govori o ovom kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

-Hoćemo li mi sad od „inja“ praviti „bjeloočnice“? Od čega ćemo napraviti zjenice?

-Pogledaj opet inje u šerpi. Vonj dolazi od mrtvog tkiva koje truli, povezano s injem. Nešto sporijim tempom, ali svakako odumire. Uskoro će poprimiti nešto tamniju boju i od tih crnih dijelova napravit ćemo zjenice.

-A šta će nama te oči? Jesu li naše oči nezaštićene pa ćemo ovo koristiti kao štit?

-O, ne. Mi pletemo oči za sjene.

Okej, vrijeme je da se probudim. Šamaram se naizmjenično po lijevom i desnom obrazu, no ne uspijevam se dozvati zdravoj pameti. Ipak, nije da imam bogzna šta raditi u ovoj kuli. Ako je sve ovo proizvod mog uma, bar imam mašte.

-Dakle… šta će sjenama oči?

-Klatno je puklo, nemamo više načina da mjerimo vrijeme. Ali, sjenama ga možemo pratiti.

-Postoji li vrijeme ako se ne mjeri?

-Vrijeme ti može otići, stopama toliko lakim da ne ostavljaju trag za sobom. Stoga ga moraš pratiti. Sjenama se vrijeme prati.

U tom času sam zaćutao, budući da mi se desni kapak počeo blago tresti pa sam bio primoran sklopiti desno oko, usljed čega se javio novi problem, a ticao se lijevog oka, koje je inače lijeno i kroz koje jako slabo vidim. Tako mi se desna zjenica uvijek kreće nekoliko časaka brže od lijeve zjenice. Ovih tikova sramim se više nego svojih razrookih očiju. Srama sam se oslobodio kada mi je sinulo novo pitanje:

-Hoćete reći da ćemo sada pratiti kuda se sjene kreću, budući da više ne vidimo sunce od magle. Ako se uopće budu kretale, vrijeme još uvijek postoji?

-Ne. To bi bila pretjerano trivijalna stvar, zdravorazumska fizika, vrlo laka za uočiti. Neko bi se toga dosad već sjetio, zar ne? Vidi, moramo sačuvati sjene i njihovo sivo tkivo. U času kada na njih prišijemo oči, podići ćemo ogledalo.

-O, ne. Kakvo sad ogledalo?

-Zamijenit ćemo mjesto sa našim sjenama.

Standardno
Uncategorized

Misao (Muk vremena)

Svakim danom obzor se sve više sužava. Doba Velike Zime počelo je kada je klatno na stanoj kuli utrnulo od studeni. Umjesto klatna niz zidine kule kao da je bačena džinovska sjekira, što je polako počela svojom oštricom zarezivati tjemena nesretnika. Najprije nas je zatekao veliki broj preminulih ljudi, mada su i sve sitne životinje, skrivene u podrumima kuća i sporednim ulicama, ubrzo umrle. Nijedno zidano zdanje, činilo se, nije bilo dostatno sklonište.

U trenutku dolaska Zime, nalazio sam se na par koraka od kule. Neki čovjek se objesio o klatno velikog sata. Ritam otkucaja je usporio, i klatno je ubrzo počelo prekrivati inje. Nježni vršci ledenih iglica polagano su se taložili na mjedenoj površini. Kroz par minuta, iz magle koja je prekrila trg počeli su letjeti oštri komadi mjedi. Klatno je puklo, parčad su se izmvrljena kotrljala niz pločnike. Najbliža vrata koja sam tad uspio naći vodila su u unutrašnjost kule.

*

Sakriven iza okna u satnoj kugli, promatram čovjeka kako korača s jedne ka drugoj strani trga. Iza njegovih peta, pruža se duga napuklina, mada se čini kako mu ledeni pločnik pretjerano ne odvlači pažnju. Čovjek zastaje prije no što je prešao trg, sada je na samoj ivici mog vidokruga. Zagledan u tačku pred svojim nogama, ne uzmiče se nazad niti usmjerava pogled u smjeru onoga što izgleda da očekuje. Njegovi dlanovi šire se i združuju u malo gnijezdo, i ovaj čovjek sasvim spreman u svoje naručje prima palog goluba. Duž napukline u ledu potom pada još ukupno pet ptica. Gledam kako im tijela tupo, te u pravilnim razmacima dotiču led. Čovjek se naglo okreće, uzima preostale ptice k sebi i ostaje stajati na sredini trga. Okreće se, traži pomoć.

Oklijevam izaći vani. Neka nađe sklonište, kao što sam ga i ja sebi sinoć našao, inače bih pao i sledio se poput svih ovih golubova. Ovdje i nema mjesta za dvojicu ljudi… Ako izađem, ujutro će, umjesto jednog ljudskog leša, naći dva.

Promatram ga i dalje. Do sada su pale ptice prekrile većinu trga. Odnedavno ih je prestao  skupljati u njedra. Izlazim vani. Sklanjam smrznuta tijela ptica ispred sebe. Figura onog čovjeka mi se postepeno povećava pred očima. Primjećujem da mu se tijelo klati. Barem nisam uzalud izašao.

– O-ovoj su se samo krila bila smrznula kad je pala.

– Pođite sa mnom.

– Samo jednu, volio bih spasiti samo jednu… Gle, kako im moja toplina ništa ne znači. Još mogu pomjerati prste, znači da ima krvi u njima! Zašto ne mogu da se istope…

– Mrtve su već odavno. Ali mogu vas odvesti u sklonište…

– Jesam li ja… Ja nisam bolji od mrtvaca za njih!

– Ma ne…

– Mrtav sam, zar ne?!

Čovjek je počeo plakati. Sjedam ispred njega. Volio bih da stane. Na ovaj ili onaj način da prestane jecaj što mi navire u grudima. No – gledam njegove suzne oči – uskoro će i od tih kapi nastati led. Posmatrat ćemo uplakane zjene jedan drugome, sve dok nam se pogledi ne slede, dok ne dočekam posljednji trzaj njegovog kapka, i on mog.

*

Ovdje sam već sedmi dan. Čovjeka sam odveo na najviši sprat kule i sklopio mu oči. Ovdje je vrlo tiho. Našao sam neku kartonsku kutiju, miševi su je izjeli s jedne strane, dobra stvar je što su u nju ionako poredane konzerve. Mislim da je to neki ragu, to sad nije ni važno, sad kada nemam nekog izbora. Naravno, mogao bih skapati od gladi. Mogao bih izaći vani i pustiti da mi magla izjede kožu s lica. Za sada se ova opcija čini vulgarnom – drugim riječima – još uvijek me zanima šta će se desiti. Počeo sam sumnjati da vrijeme uopće teče. Ne znam koja je temperatura sobe u kojoj se nalazim, ali inje se još nije otopilo s moje odjeće. Ako vrijeme teče, ja ga ne vidim.

*

Okej, odlučio sam biti malo manje dramatičan u vezi cijele situacije. Ja sam, ipak, imao mnogo sreće s mojim trenutnim mjestom boravka. Ne znam zviždati pa sam stoga odlučio udarati konzervom o konzervu svako malo. Svejedno mi se čini da muk guta svaki ton. Ovo inje je vrlo rastezljivo. S odjeće sam otresao barem jedan njegov sloj, no sada se zalijepilo za pod. Kroz malo okno na kuli ne mogu vidjeti ništa. Inje ga je u potpunosti prekrilo.

Većinu vremena provodim u tom zaludnom zurenju kroz gusto inje. Mrtvo tijelo ono čovjeka je sigurno već počelo puštati neugodan miris, ali trebat će mu vremena da dopre do ovih mojih odaja.

Neko je glasno kihnuo. To je prvi strani zvuk u ovih desetak dana. Možda sam to bio ja? Ne, ne, čujem ga opet! Dolazi odozgo. Penjem se brzo uz stepenice i razmišljam je li mi drago ili ipak jezivo što je onaj čovjek živ. Ako je živ. Ako vrijeme sada stoji, nekako je bolje biti mrtav.

Čovjek čuči na podu, a oko njega je široki bijeli krug od inja.

-Moraš naučiti ispuštati nagle pneumatične štitove oko sebe.

Oči su mu blijede.

– Oprostite mi…

– Najlakše je da imitiraš kihanje.

– Ali prošlo je toliko dana, kako ste… Jeste li bili u komi?

Uspio je otjerati inje uz rub zida.

– Nemoj gaziti po njemu, nemoj ga uopće dirati. I nemoj zuriti u njega. Ako ti dođe do očiju, prekrit će ti mrene i od tebe će postati… neko drugi.

– Ali vaše oči…

– Tamo na trgu… To je bio trenutak slabosti. Izvini za to. Ubuduće, ćeš znati da si živ i u vremenu ako ti je sjena tu.

– Pa ona je uvijek tu.

– Inače jeste, čak i kad je ne vidiš, čak u mraku. No, inje…

– Nikako da se otopi?

– Uzet će ti sjenu.

– To nema nikakvog smisla.

– Ali najprije će pokušati da te oslijepi, kako ju ti više ne bi vidio.

– Jesam li ja umro?

– Eh. Imaš li gumene rukavice?

– Mogu ih potražiti. Osim ako je ovo neki zagrobni delirijum. Onda će se vjerovatno same pojaviti, kao u snu.

– Pokupi inje i stavi ga u neku šerpu. Moramo naći način da ga zagrijemo.

 

 

___________________

Nastavit će se. 

 

Standardno
Uncategorized

Misao

Ovaj covjek stalno guzva svoje ruke. Ne mogu vise da ga gledam, mislim da su mu prsti poput ledenog pruca koje namjerno lomi. Svako malo cujem kako pucaju, zglobovi mu se grce i on je sav zgrcen, iako to nikad ne bi priznao. Dapace. On nikad ne moze da stane licem spram mene, tijelo i pogled su mu uvijek napola okrenuti od mojih, on se nikad ne daje do kraja. Svaku recenicu koju cujem iz njegovih usta unaprijed je smislio, vec ju je (bar) jedanput cuo u svojoj glavi, i svaki nas razgovor drzi pod svojom kontrolom. Pa ipak, misli koje ispovijeda su iskrene – on samo ne dopusta sebi spontane ulaske u vlastite uspomene. Ovaj covjek se drzi svojih dobro ustimanih narativa.

Standardno
Uncategorized

Misao

Ne mogu pomoci nikome od nas. Promatram kako se stvarnost odr(a)zava na staklenoj plocici rucnog sata. Svakog vanjskog podrazaja postajem prekasno svjestan, tako zagledan u brojke. Ostajem nijem u trenucima razgovora jer cekam trenutak kada cu poceti zaboravljati ono sto mi je sugovornik rekao. Ta mala mentalna vjezba pociva na ideji da cu, usljed naleta zaborava, uciniti napor kako bih sugovornikovu ispovijest dozvao u vlastitoj svijesti – bas u trenutku kada se ona otisne uzalud – tako cu mozda prozivjeti ispovijest kao da je moja. No, od ove vjezbe nastaje nesuglasje. Ponekad me neko zaista gleda prilikom razgovora pa strpljivo ceka da me nijemost prodje. Vecinu vremena, ta moja nespretna zatecenost zivotom nije dobrodosla. Ne mogu pomoci nikome od nas.

Standardno