Misao

Nebo je prozračna, bjeličasta masa, što zaklanja obzor i suzbija dah. Ako pogledaš pomnije u takvo jednolično beskonačje, vidjet ćeš nakupine zgužvanih paučina, čije niti sijeku krila odavno klonulih ptica. Njihove krike čujem jednom dnevno, samo na čas, kad se svijet mukom pokloni nebu. Tada čujem te krike, prepoznatljivu odu nijemosti.

Misao

Iskrivljeni osmijesi su, prosto, nacrtani uzasi.
Ljudi nastoje promatrati sopstvo kroz kljucaonicu, umjesto da otvore vrata. Jer, niko ne zeli niti pomisliti na mogucnost postojanja jos jednih vrata na ivici priprosto osvijestene sobe.
Nepreciznost je uzrokovana zeljom za prikrivanjem. Jos uvijek se pitam ima li potrebe za objasnjavanjem stvari koje nisam duzan objasniti i da li ustinu jeste prirodno doslovno pricati drugima o sebi? Upitnici ponekad mutiraju u usklicnike. Postoji mogucnost obratnosti ovakvog odnosa. Ljudi namecu svoja misljenja kao apsolute, neumorno govoreci i trazeci odobrenje. Sjecam se kada mi je to prvi put palo na um: odobrenje, a ne objasnjenje.
Misli se sada malo manje rasipaju po putu. Slobodoumne kreacije jos vise potamnjuju stvarne, objektivne radnje. Ostaju ove moje Misli i price, ostaje Crna Kugla u meni koji jenjavam. Ljudi opet zele da pricaju sa mnom i ja, jos jednom, cekam da shvate. Problem je, mozda, u tom sto ostajem vjeran svojoj percepciji i sto zasigurno budalasto zvuci kada pricam o, s njihove strane, prizeljkivanim stvarima. Strukturnost njihovih blebetanja ide tek do raznovrsnih jadikovki. I sve je to tako nebitno, i sve te price su tako bezumne. Sve je vec pripremljeno za ocekivane potomke svijeta, svaka misao je osigurana unutar granica radikalnosti.

Citat na drumu 

Da se izrazim uctivo: jebenog izlaza nema.Ja znam sta znaci posasaviti.

Pre cu da crknem negoli da tamo odem.

Ali prvo treba da vidim da li ja to bas tamo idem.

Treba da naucim da ne trepcem pred svojim strahovanjima.

Moram da cujem sta ja to vristim. 

Moram da upamtim sta ja to sanjam.

– M. Z. Danijelevski, “Kuca listova”

Misao (I came to disappear)

Imanje Sofijinih roditelja se pruzalo duz cijele obale jezera. Njihovu kucu sam prvi put vidjela u ranu jesen, kada se pozutjelo lisce jos klatilo na granju, nesigurno o namjenama nadolazeceg, hladnog vjetra. 

Sofija me docekala nasmijesenog lica i bijelih obraza, pod kojima su se nazirale krivudave niti kapilara. Drhtavim rukama rece mi da udjem i za mnom se vrata, kao od vjetra, zatvorise. Povela me do salona, a ja sam pazljivim koracima utiskivala pete u blijede i razvucene tepihe. Sjele smo i Sofija utom rece kako ce Mama brzo sici. Potom je ustala i nemirno spustila iglu na gramofonsku plocu ne bi li razbila napetost koju je jedino ona osjecala. 

Na trenutak mi se ucinilo kako cujem skripu stepenica, te sam se vec pripremila za docek Sofijine majke. Primijetivsi moje nespretne kretnje, Sofija odlucno ustade, rasiri usta i ruke prema praznom prostoru ispred sebe i zagrli tu nakupljeni zrak. 

“Divno izgledas danas, Mama!”, iskreno rece Sofija. Potom okrenu svoje ozareno lice prema meni i napravi mig, kojim mi je htjela reci da bih sad vec trebala ustati i pokusati ne biti toliko nepristojna. Ustadoh, blago savih koljena i usrdno pozdravih Sofijinu mamu, tog duha s kojim cu se u narednim danima sve cesce susretati, najcesce u Sofijinom prisustvu, a ponekad i bez nje. Odlucila sam prihvatiti Sofijin mali svijet, uci kroz rascjep koji mi je ona pokazala i vidjeti o cemu se tu zapravo radi. Zabavljala sam se tom idejom sjene koja prolazi preko blijedih i razvucenih tepiha i iskrzanih tapeta, zamisljala sam je i odnosila se prema njoj kao jednom od likova iz mojih prica. 

Pao je prvi snijeg. Tog jutra je Sofija usla u moju sobu obucena u pidzamu, upitno me pogledala i nijemo izasla. Ustala sam i krenula za njom. Ujednacenim ritmom koraka sisla je niz stepenice i nastavila koracati sve do jezera. Putem je kupila kamenje i punila njime dzepove pidzame. “Mama zeli da dodjem do nje, Greta, zeli da me zagrli”, rece mirnim glasom. Obala jezera je vec bila blizu. Sofija se nije obazirala na moje ruke koje su htjele da ju zaustave. A onda sam joj sve rekla. Rekla sam joj da njene majke nema, da mora izaci iz ove kuce, da mora pobjeci, pobjeci od aveti natrag u zivot. Krenula sam prema njoj kako bih joj pruzila ruku, no njena drhtava stopala su se nastavila kretati unatrag, prema obali i ona se okliznula. Bijeli mrlju njene pidzame voda je brzo izbrisala. Voda je sve odnijela. 

maj, 2016.