Citat na drumu

Only in the infinitesimal space of the individual conscious does death take on an irreversible meaning. Even here, death is not an event, but a myth experienced as anticipation. The subject needs a myth of its end, as of its origin, to form its identity. In reality, the subject is never there: like the face, the hands and the hair, and even before no doubt, it is always already somewhere else, trapped in a senseless distribution, an endless cycle impelled by death. This death, everywhere in life, must be conjured up and localised in a precise point of time and a precise place: the body.

-J. Baudrillard, Symbolic Exchange and Death 

Advertisements

Misao

Gubim se svakim novim korakom. Ne mogu da vidim vlastite stope, sto ne znaci da ne mogu da ih pratim vec, nisam siguran da li uopce utiskujem sebe u tlo ili snijeg pada brze no sto to mogu pojmiti.

Gubim se u svakom svom dijelu koji nije rijec i znam, ali nemam volje mijenjati cinjenicu, da je ljudima vidljivije sve drugo na mojoj fizickoj ocitovanosti od mojih rijeci. Svako misljenje nuzno ima kriticki karakter, inace nije misljenje, inace bi se moglo misliti bez ikakvog sistema znakova, inace bi se moglo misliti bez jezika, a jezik je(ste). A jezik ste vi svi, mi koje se promatra sa distance. Smisao kao pojam se ne pokusava odrediti uranjanjem u stvarnost, vec distancom. Pitanje je: ostvaruje li takva pozicija voajerizam ili flanerizam? Je li to pogled ka drugom subjektu koji mu upisuje smisao lisen konteksta sadasnjosti u kojoj se taj subjekt (objektivno?) promatra; ili je to pak pogled koji luta od objekta do objekta, onaj koji je lisen zelje za tim objektima, onaj koji prihvata ravnodusnost svijeta licnom indiferentnoscu?

Gubim se dok slusam ljude kako govore jer slutim da bi svaki moj odgovor bio trivijalan. To ne utjece na moju slusalacku paznju. Ne gubim se kad pisem o tome kako se gubim.

Misao

Zamišljam kako gutam vlastiti grob. Zemlja je puna rana, pokidanog korijenja zbog čije boli trulež zastaje u jednjaku. Kako kriče smrt? Prodorno, potmulo, podozrivo gledam svoje lice.

Volio bih da. Volio bih da. Mi se buđ s tjemena spusti na vjeđe. Da se skrene pažnja sa tog teškog, beznačajnog pogleda.

Kada neko počne jesti samog sebe, umre prije no što dođe do kraja.

 

 

Misao

Slusao sam titraj vagona. Svi prozori im bijahu izbrisani. Zamisljao sam bjelicasta lica kako otkrivaju stravicne dane davno prozivljenog, skrivene tik iza ociju. (Vrebajuce sljepilo.)

Trazeci prozore na, vec tad proteklom, dvanaestom vagonu, shvatih da se oko mojih nogu, u poprilicno jednakom radijusu sa svih strana, okupilo jato ptica, tvoreci krug. Iza svake se pruzao crveni trag. Rijesih da sjednem na promrzlo tlo. Vagona je ostalo tek nekoliko, stoga ce ovog suma ubrzo nestati. Ostat ce, za sada priguseni, krici ptica, kojima se oplakuje isjeceno nebo, ciji oziljci u ovo doba pocinju da svrbe. Cuo sam da negdje jos nije prestalo da krvari. I ove ptice oko mene su, vjerovatno, dosle iz tih mjesta, prosavsi kroz neznane zavjese. Svih dvanaest je sada vec klonulo; spustile su svoja krila na tle i sakrile umorne glave. Na njihovim krilima se vec sada vidi breme izdahnulog neba, i pokoji trn medju perjem. Posljednji vagon je prosao. Ni na njemu nije bilo prozora.

Ptice podigose mrka cela, te se potom pridruzise rekvijemu. Ja ostadoh u krvlju omedjenom krugu, svom vjecnom konacistu pod mrtvim svodom.