Citat na drumu

I've never spent a lot on finding a remedy.
I guess I figured that it hurt for a reason.
I guess that's why I've always turned to writing it down.
Not just in stories, but the letters in between.
And I guess that's why it haunts the pages of everything-
to self-examine.

I think the thing is that I shut off from everything.
From friends and family and my own ambitions.
From having fun.
I just shut off from everything.

Self-defeating? Yeah, probably.
But I don't know that I had total control over it.
And I'm not sure it even matters why.

La Dispute – The Letter

Advertisements

Misao

Ljudi odlaze od mene jer ih jamačno rastužujem ili ih dovodim u stanje beizražajne dosade. Živ sam, ali odbijam priznati svoje postojanje. Ljudi sebi određuju ciljeve koje žele ostvariti i čitav život im se svodi na ostvarenje tih ciljeva. Utoliko, oni sebe priznaju kao osobe. Oni kažu "ja jesam, pogledaj me, ja sam vrijedan". E pa, ja to ne mogu da uradim. U jednom maglovitom času sam shvatio da su sve vrijednosti koje sebi pridajem izmišljene, dakle proizvoljne. Eto, ova posljednja rečenica je vjerovatno grozna i potiče jezu kada se pročita. Ništa dobro od mene nije poteklo i bojim se da će, ako me iko ikada upozna u potpunosti, uvidjeti koliko sam nakazan i ostati povrijeđen.

Misao

Nebo je prozračna, bjeličasta masa, što zaklanja obzor i suzbija dah. Ako pogledaš pomnije u takvo jednolično beskonačje, vidjet ćeš nakupine zgužvanih paučina, čije niti sijeku krila odavno klonulih ptica. Njihove krike čujem jednom dnevno, samo na čas, kad se svijet mukom pokloni nebu. Tada čujem te krike, prepoznatljivu odu nijemosti.

Misao

Iskrivljeni osmijesi su, prosto, nacrtani uzasi.
Ljudi nastoje promatrati sopstvo kroz kljucaonicu, umjesto da otvore vrata. Jer, niko ne zeli niti pomisliti na mogucnost postojanja jos jednih vrata na ivici priprosto osvijestene sobe.
Nepreciznost je uzrokovana zeljom za prikrivanjem. Jos uvijek se pitam ima li potrebe za objasnjavanjem stvari koje nisam duzan objasniti i da li ustinu jeste prirodno doslovno pricati drugima o sebi? Upitnici ponekad mutiraju u usklicnike. Postoji mogucnost obratnosti ovakvog odnosa. Ljudi namecu svoja misljenja kao apsolute, neumorno govoreci i trazeci odobrenje. Sjecam se kada mi je to prvi put palo na um: odobrenje, a ne objasnjenje.
Misli se sada malo manje rasipaju po putu. Slobodoumne kreacije jos vise potamnjuju stvarne, objektivne radnje. Ostaju ove moje Misli i price, ostaje Crna Kugla u meni koji jenjavam. Ljudi opet zele da pricaju sa mnom i ja, jos jednom, cekam da shvate. Problem je, mozda, u tom sto ostajem vjeran svojoj percepciji i sto zasigurno budalasto zvuci kada pricam o, s njihove strane, prizeljkivanim stvarima. Strukturnost njihovih blebetanja ide tek do raznovrsnih jadikovki. I sve je to tako nebitno, i sve te price su tako bezumne. Sve je vec pripremljeno za ocekivane potomke svijeta, svaka misao je osigurana unutar granica radikalnosti.

Citat na drumu 

Da se izrazim uctivo: jebenog izlaza nema.Ja znam sta znaci posasaviti.

Pre cu da crknem negoli da tamo odem.

Ali prvo treba da vidim da li ja to bas tamo idem.

Treba da naucim da ne trepcem pred svojim strahovanjima.

Moram da cujem sta ja to vristim. 

Moram da upamtim sta ja to sanjam.

– M. Z. Danijelevski, “Kuca listova”