Misao (šta ću ja u svemu tome) 

Beskrajno se skanjujem dok pričam i krećem se praćen blagim trzajima pri svakom koraku. Takav manir sluti na opće oklijevanje. Usljed prolaska danjih časova čujem odjek tuđih glasova, glasova gotovo neznanih ljudi, i gledam ih kako mi gužvaju riječi i rečenice, moj vlastiti govor i moje pismo. Sve je teže prisvajati stvari i pristajati na norme što se lažno nazivaju slobodom, na norme koje nikada nisam morao iskusiti da bih prepoznao prisutnu nedorečenost, dakle površnost. Prije ili kasnije dolaze do kraja neobznanjene primjedbe za moj nemilosrdan stav prema mediokritetstvu i shvaćam da društvo traži kompromise, a nikakav princip, osim tog principa prosječnosti. Učinak toga je da javna svijest nudi više odgovora nego pitanja. U glavi ti se nalaze odgovori na pitanja koja nikad nisi postavio, ideje za koje ćeš biti previše lijen da ih logički objasniš. Ali, ja nisam lijen i to uopće nije pohvala. To je nagovještaj svijesti koja, ako i nešto zanemari, zna da je to zanemarila. To nije pohvala jer nema veze s moralom. Neprestano razmišljam o nedorečenosti ove Misli.  

Misao 

Kroz sve prozore vidim samo riječi. Svaki čovjek je književni lik, možda tek nakupina riječi koja se vuče od jedne do druge glave i nudi usputnu utjehu.Biti promatrač svog života znači izbjeći banalnost.

Misao

moras koracati
tjemenom pritisnutim o zid. 
tvoj vrat ce se navici,
a i misli ce ti se poceti skupljati na pravoj strani uha.
likvor ce se poceti slijevati niz pravi luk lobanje. 
i tvoja ce glava biti u vjecnom grcu,
snena i umrtvljena. 

Misao (sljepilo)

Zguzvanih sam obraza izasao na ulicu i okrznuo vrscima noktiju svaki snop svjetlosti s kojim sam se susreo. Niz obod kapaka klizio je vjetar i ja sam jednako lakim pokretima stopala koracao duz glavne ulice. S vremenom sam stigao do ruba trotoara. I dalje. I dalje su mi se zjenice klatile u ritmu jednakom ucestalosti zvukova rijeci sto su mi prolazile kroz glavu. Nekoliko metara ispred mene koracao je jedan covjek. No, njegova se prilika uvecavala sto sam joj se vise priblizavao. Nadao sam se da cu ga lako zaobici, ali kada mu sam prisao dovoljno blizu njegova se lijeva ruka podigla a oci sklopile. Ruka mu je krvavim prstom upirala u mene i bas kada sam ga htio izbjeci, duz vrata mi je uspio ostaviti crveni trag. Zvuk automobila nadjacao je zvuk mojih misli, no rijeci su i dalje stizale, bez ikakvog smisla nastavile su se nizati sve dok nisam uradio ono sto sam dosao ovdje uraditi, potpuno se skloniti od onih snopova svjetlosti i nestati. I tako je svjetlost neke udaljene lampe upirala u moje tjeme sve dok nisam konacno i ja sam upro prstom u sebe i svoje nemirne zjene. 

Misao (human performance)

Ja nisam dovoljan. Opet. Još jednom. Tu je kraj priče. Ni šutnje nisam dovoljan. Bezvrijedan. Ja ne želim da mi se pridaju vrijednosti i da me se uvlači u neke strane kontekste. Je li to problem? Pa neka sam. Nedovoljan. Zgnječen. Utisnut u komoru punu želatina. Ubuđao. Bajat. Povučen. Tih. Bezvoljan. Suicidan. Pesimističan. Pognute glave. Skriven u otkrivenosti. Prezentan, ali nejasan. Smrljan. Umrljan. Zavezan u čvor. Stisnutih šaka. Skrivenih dlanova. Polomljenih prstiju. Dignutih ramena. Drhtavog tijela. Lica prekrivena tikovima. Nemilosrdan u svojim principima. Racionalan. Hladan. Precizan. Samosvjestan. Tužan. Melanholičan. Ukočen. Mrzovoljan.

Nedovoljan.

Misao (I think now I'll start to leave) 

Ugljenom narisane fleke mi se sa stropa spuštaju na tjeme. Bolesni su svi ovi zidovi i ja sam bolan među njima. Sjena glave mi je pomjerena nekoliko stopa udesno. Tražim si oči u tom odrazu, no sve što vidim su crne fleke. Plinska cijev u uglu vrišti svaku noć. Podrhtavanje krupnih kapi duž njene površi zelenom bojom nagriza zidove. Te tanke žile buđi miluju mi kapke. Na zidu pored kreveta počeo sam crtati svoju sjenu. Ponekad se moja sjena i njena slika susretnu i preklope. Samo je glava smještena previše udesno. Pomjereno je. Nešto je pomjereno u mojoj glavi.