Misao (o pitanju poznajem li išta drugo osim samosažaljenja)

Jučer sam na čas pao u nesvijest. Kada sam ponovno otvorio oči, osjetio sam trag beznađa u njima i krhki žal za protraćenim slutnjama.  Sve su se sjene izoštrile, a fizički objekti postali mutnima. Slika svijeta sada se preklapa sa odrazom moje zjenice; njen obod je urezan u sve fizično što mogu da oćutim. Zamišljam da mi se iza mrežnjače krije parče ogledala, koje se tim kratkotrajnim potonućem u snenost počelo širiti i bosti okolno meso. Dok gledam tuđe oči, osjetim tih, oštar vjetar kako ih siječe. Zamišljam njihov polagan proces raspadanja i u tom umiranju vidim ljepotu. Jedino sam tad sposoban plakati. Uskoro će granice svijeta od tih suza postati ništavnim. No, sjene će opstati i ja neću ništa vidjeti niti čuti osim vlastite sjene, što će umrijeti zajedno sa suncem.

Advertisements

Citat na drumu

The man who lives in the present – in his own present – lives to that extent in both past and the future (…) The man who seeks to live elsewhere, both as an artist and as a man, has deceived himself. This is an old deception. It is one of the crowded provinces of art.

• Wright Morris, Ceremony in Lone Tree

Misao

Ovo vrijeme – što mi se pod kapcima kreće i tjera me da svakog jutra nanovo oćutim trzaj nevoljkosti, stisnutu pesnicu kao znamen moje bijesne nijemosti – ovo vrijeme umorit ću sam.

Promatram si odsjaj šaka u staklu. Na čas se čine potpuno stranima. Pitanje je vremena kada ću si otuđiti vlastiti pogled. I svoje lice srećem samo u refleksiji; poznajem njegovu sliku, no zapravo ga nikad nisam vidio. Ako opstoji samo na slici, znači da obnaša mrtvilo.

Citat na drumu

Only in the infinitesimal space of the individual conscious does death take on an irreversible meaning. Even here, death is not an event, but a myth experienced as anticipation. The subject needs a myth of its end, as of its origin, to form its identity. In reality, the subject is never there: like the face, the hands and the hair, and even before no doubt, it is always already somewhere else, trapped in a senseless distribution, an endless cycle impelled by death. This death, everywhere in life, must be conjured up and localised in a precise point of time and a precise place: the body.

-J. Baudrillard, Symbolic Exchange and Death 

Misao

Gubim se svakim novim korakom. Ne mogu da vidim vlastite stope, sto ne znaci da ne mogu da ih pratim vec, nisam siguran da li uopce utiskujem sebe u tlo ili snijeg pada brze no sto to mogu pojmiti.

Gubim se u svakom svom dijelu koji nije rijec i znam, ali nemam volje mijenjati cinjenicu, da je ljudima vidljivije sve drugo na mojoj fizickoj ocitovanosti od mojih rijeci. Svako misljenje nuzno ima kriticki karakter, inace nije misljenje, inace bi se moglo misliti bez ikakvog sistema znakova, inace bi se moglo misliti bez jezika, a jezik je(ste). A jezik ste vi svi, mi koje se promatra sa distance. Smisao kao pojam se ne pokusava odrediti uranjanjem u stvarnost, vec distancom. Pitanje je: ostvaruje li takva pozicija voajerizam ili flanerizam? Je li to pogled ka drugom subjektu koji mu upisuje smisao lisen konteksta sadasnjosti u kojoj se taj subjekt (objektivno?) promatra; ili je to pak pogled koji luta od objekta do objekta, onaj koji je lisen zelje za tim objektima, onaj koji prihvata ravnodusnost svijeta licnom indiferentnoscu?

Gubim se dok slusam ljude kako govore jer slutim da bi svaki moj odgovor bio trivijalan. To ne utjece na moju slusalacku paznju. Ne gubim se kad pisem o tome kako se gubim.