Sjedim u cosku i petama pritiscem pod. Mozda se meni smiju. Pokusao sam sa deranjem i sa saptanjem, niko se nije osvrnuo na to. Ako izadjem iz sobe, nakon nekoliko koraka necu ni cuti njihov smijeh. On ce mozda zaista utihnuti usljed odlaska moje smijesne pojave.
Zasto nisam cuo salu? Prekasno sam stigao, usao sam na velika dvokrilna vrata… Sada vidim na svakom zidu u ovoj sobi po jedan takav portal. Mislim da cu pokusati izaci na ovaj koji mi je najblizi.
Kada sam dodirnuo zakljucana vrata, ucinilo mi se da je neciji smijeh na tren zastao. Okrenuo sam se ne bih li prepoznao to jedno lice koje se dozvalo svijesti, no moja kretnja kao da je prouzrokovala nesto drugaciju reakciju. Sve zvanice u dvorani su se pocele kretati prema tavanskom otvoru. Cekao sam da se vrata otvore i iz njih izadje saljivdzija veceri.
Vrata se jesu otvorila, ali prema dole – niz njih je padala sjena koja fizikalno ne bi trebala biti tu. Iz otvora se potom spustilo uze. Pri dnu je bilo zavezano tako da je podsjecalo na nevjesto svezana vjesala, koja bi se lako mogla razvezati.
Nijemo sam promatrao gomilu kojoj je mali otvor na dnu uzeta sluzio kao stepenica pri penjanju na tavan. Kada se posljednja osoba uspela uz uze, vrata su se pocela njihati. Smijeh se vise nije cuo, samo ta skripa tavanskog okna.
IZLOŽBA UŽASA 