Misao (every living creature, Donnie)

Sakriven iza okna u satnoj kugli, promatram čovjeka kako korača s jedne ka drugoj strani trga. Iza njegovih peta, pruža se duga napuklina, mada se čini kako mu ledeni pločnik pretjerano ne odvlači pažnju. Čovjek zastaje prije no što je prešao trg, sada je na samoj ivici mog vidokruga. Zagledan u tačku pred svojim nogama, ne uzmiče se nazad niti usmjerava pogled u smjeru onoga što izgleda da očekuje. Njegovi dlanovi šire se i združuju u malo gnijezdo, i ovaj čovjek sasvim spreman u svoje naručje prima palog goluba. Duž napukline u ledu potom pada još ukupno pet ptica. Gledam kako im tijela tupo, te u pravilnim razmacima dotiču led. Čovjek se naglo okreće, uzima preostale ptice k sebi i ostaje stajati na sredini trga. Okreće se, traži pomoć.

Oklijevam izaći vani. Neka nađe sklonište, kao što sam ga i ja sebi sinoć našao, inače bih pao i sledio se poput svih ovih golubova. Ovdje i nema mjesta za dvojicu ljudi… Ako izađem, ujutro će, umjesto jednog ljudskog leša, naći dva.

Promatram ga i dalje. Do sada su pale ptice prekrile većinu trga. Odnedavno ih je prestao  skupljati u njedra. Izlazim vani. Sklanjam smrznuta tijela ptica ispred sebe. Figura onog čovjeka mi se postepeno povećava pred očima. Primjećujem da mu se tijelo klati. Barem nisam uzalud izašao.

– O-ovoj su se samo krila bila smrznula kad je pala.

– Pođite sa mnom.

– Samo jednu, volio bih spasiti samo jednu… Gle, kako im moja toplina ništa ne znači. Još mogu pomjerati prste, znači da ima krvi u njima! Zašto ne mogu da se istope…

– Mrtve su već odavno. Ali mogu vas odvesti u sklonište…

– Jesam li ja… Ja nisam bolji od mrtvaca za njih!

– Ma ne…

– Mrtav sam, zar ne?!

Čovjek je počeo plakati. Sjedam ispred njega. Volio bih da stane. Na ovaj ili onaj način da prestane jecaj što mi navire u grudima. No – gledam njegove suzne oči – uskoro će i od tih kapi nastati led. Posmatrat ćemo uplakane zjene jedan drugome, sve dok nam se pogledi ne slede, dok ne dočekam posljednji trzaj njegovog kapka, i on mog.

Advertisements

Misao (over my head)

Ja bolje pisem nego sto govorim. Svako malo porazim samog sebe zbog ove okolnosti. Izgovarati rijeci znaci nuzno skrenuti paznju na sebe u trenutku govora. Pisanje mi dopusta suvislost misli i iskrenost. Samo kad pisem, dosljedan sam samom sebi, inace bar u nekoj mjeri lazem da bih se odbranio od reakcija koje smatram suvisnim. Brinem se da ce paznja ljudi dok govorim isceznuti velikom brzinom i da bi bilo puno bolje da napisem ono sto trenutno govorim. Volio bih da si ne pridajem ovoliko paznje. Volio bih da je moja prisutnost nevidljiva.

Citat na drumu

“Najradikalniji fetišizam, fetišističko odbacivanje, Kristeva smješta u sam jezik: ‘Ali zar upravo jezik nije naš krajnji i neodvojivi fetiš? Jezik koji počiva baš na fetišističkom nijekanju (‘znam to, ali ipak’, ‘znak nije stvar, ali ipak’, etc.) defnira nas u našoj suštini govornoga bića. Kao utemeljitelj, možda se jedino fetišizam ‘jezika’ ne da analizirati.’ Kristeva locira fetišističku dimenziju  jezika u implicitno nadilaženje jaza koji razdvaja riječi (znakove) od stvari: ‘Znam da su riječi samo znaci bez imanentnog odnosa prema stvari koju označavaju, ali ipak… (vjera u njihov magični utjecaj na stvari).'”

 

 

 

 

Misao (proci ce za tren)

I thought of killing myself multiple times yesterday. I leaned too close to the cars, I walked on the edge of pavements, I touched the wall near the river with my hip. I'm not kidding. No one noticed anything. I will not endure in this world. I wish to leave it and everyone I know, for I am not strong enough to deal with anything. I do not think anything really matters, you just choose something and make it matter, but you secretly know it's all very hollow. And you yourself are hollow.

My own words aren't as important as they used to be. I'm thinking of writing only about characters that are frozen – like frozen birds which the protagonist would hold and keep in his arms but the ice would never melt and he'd have eventually become frozen as well. Then this frozen planet would drain the colour out of every being and it's core would crack – a black, rotten core underneath the ice. This is my vision of the world. This is my vision of myself. Ugliness.

Misao

Ja sam čovjek koji preskače sve rupe na pločniku. Ja sam onaj koji ne dodiruje takve rascjepe. Dovoljno je tek da ih ugledam sa odredjene udaljenosti i prepoznam njihov uzrok. Ja nikad ne zapadam u iskušenja. Ne ostajem slijep niti za jedan rascjep. Ja sam onaj koji prvi ugleda zeleno svjetlo na semaforu. Moja pažnja je tu i sada, ali i tamo i onda, istovremeno ili u neprimjetnoj sukcesiji. Dok prelazim ulicu, pazim da mi gornji rub tene dotiče bijele pruge tačno po njihovim ivicama. Ja sam čovjek skupljenih ramena i kičmenog stuba koji će se vjerovatno jednog dana saviti do granice pucanja. Ja sam čovjek koji pred svijetom krije dlanove pod uvijek hladnim prstima i tako čuva svoju imaginarnu vrijednost koja se zove identitet. No, vrijednost se uspostavlja usporedbom sa nečim drugim i tu se krije klica trivijalnog. Primjetno je da ja znam da se tu krije klica trivijalnog i u tom znanju je moja sloboda.
Svi pogledi koje sam ikad vidio skliznuli su u banalnost, pritisnuti frojdijanskom ideologijom potisnutih želja. Potrebno je  pogledati se u ogledalo u potpuno mračnoj sobi. Ovo nije didaktična poruka, ovo je tek blijeda metafora kojom njegujem sebe kao snoba. Trivijalnost je zapadanje u etikete, kakva je etiketa snob. Ja sam čovjek koji iznese jedan stav i potom ga opovrgne jer je svjestan ograničenosti tog stava.  Još je jedna rupa na pločniku preskočena. Rupe zapravo i nisu toliko zanimljive. One su zabava za banalnosti. Nijedna rupa nije tunel u novi svijet. Ove metafore postaju pretjerano lako razumljivim pa pomišljam da su i one trivijalne. Ako je unutar trivijalno uređenog sistema moguće reći nešto što nije trivijalno, znači li to i da je sama ta izrečena stvar zapravo trivijalna sa šireg aspekta stvari, budući da trivijalni sistem dopušta da ona bude izrečena? Ako ne postoji smisao, ne postoji ni razlika između trivijalnog i netrivijalnog. No, ta razlika mora da postoji, inače ja o njoj ne bih razmišljao. Ne radi se o tome da sam ja sebični pripadnik ljudske vrste koji misli da je centar svemira, već prosto o tome da me ne uzbuđuju stvari koje neke druge ljude uzbuđuju. Te rupe na pločniku i sam pločnik su mi već dosadili. Volio bih da je pločnik paralelni svijet u kom žive ljudske sjene. Sjene su neovisne o rupama. Pitam se, imaju li sjene oči?

Citat na drumu

And death shall have no dominion.

Dead man naked they shall be one

With the man in the wind and the west moon;

When their bones are picked clean and the clean bones gone,

They shall have stars at elbow and foot;

Though they go mad they shall be sane,

Though they sink through the sea they shall rise again;

Though lovers be lost love shall not;

And death shall have no dominion.

And death shall have no dominion.

Under the windings of the sea

They lying long shall not die windily;

Twisting on racks when sinews give way,

Strapped to a wheel, yet they shall not break;

Faith in their hands shall snap in two,

And the unicorn evils run them through;

Split all ends up they shan't crack;

And death shall have no dominion.

And death shall have no dominion.

No more may gulls cry at their ears

Or waves break loud on the seashores;

Where blew a flower may a flower no more

Lift its head to the blows of the rain;

Though they be mad and dead as nails,

Heads of the characters hammer through daisies;

Break in the sun till the sun breaks down,

And death shall have no dominion.

 

 

  • Dylan Thomas, “And Death Shall Have No Dominion”

 

Misao (tamo gdje obitava strah)

U bezdan sam objesio zrcalo. Tako se prelama tama. Zalijepio sam si kapke jedan za drugi. Tako bolje vidim u mraku. Udarao sam glavom od zrcalnu povrsinu sve dok se nije smrskala. Ostra parcad klonula su u tami, sada vec izvan mog vidokruga. Ostao sam da visim na uzetu. Plakao sam, i moje suze su lebdjele oko mene.